genitiv (lat. [casus] genetivus: rodni [padež]), lingvistički termin koji označuje jedan od padeža u jezicima s imenskom (ili zamjeničkom) deklinacijom. Genitiv kao padež postoji u većini indoeur. jezika koji su zadržali deklinaciju (latinski, grčki, hrvatski, njemački, irski itd.), ali i u jezicima drugih porodica (npr. ugrofinski jezici, od semitskih akadski i klasični arapski itd.). Osnovna je podjela na adnominalne (uzimenske) i adverbne (uzglagolske) upotrebe genitiva. Uz imenice genitiv se upotrebljava samostalno ili uz adpozicije (u hrvatskome uz prijedloge), a obično izražava posvojnost (posesivni genitiv), npr. kuća mojega oca, često i svojstva, npr. kuća od zlata. U adverbnoj upotrebi genitiv izražava dopunu glagolu, tj. zamjenjuje akuzativ kod nekih glagola (u hrvatskome npr. sjećati se, bojati se); u većini baltoslavenskih jezika i u starijem hrvatskome genitiv se obavezno upotrebljava umjesto akuzativa ako je glagol negiran (zanijekan): ne vidim puta umjesto ne vidim put. Između je adnominalne i adverbne funkcije upotreba genitiva u tzv. genitivu objektnome, gdje genitiv izražava trpitelja radnje (pacijens) u nominaliziranoj konstrukciji, obično s glagolskom imenicom (npr. kopanje jame); u rijetkim jezicima uz genitiv objektni postoji i genitiv subjektni, koji izražava vršitelja radnje (agens) nominaliziranoga glagola, npr. pjevanje ptica.
