geomorfologija (geo- + morfologija), znanost o oblicima ili reljefu krute Zemljine površine, njihovu podrijetlu (genezi) i razvoju (morfološkoj evoluciji). Povijest istraživanja reljefa ide usporedno s razvojem geografskih opažanja. U antičko doba filozofi miletske škole proučavali su pojave vezane na trajne izmjene kopna i mora, na što su ih upućivali različiti morski fosili.
Idejnim začetnikom geomorfologije kao znanstvene discipline smatra se M. V. Lomonosov (1711–65), koji je pokazao da se reljef razvija kao rezultat djelovanja vanjskih i unutarnjih sila Zemlje. Talijanski geolog Giovanni Arduino (1714–95) postavio je osnovna načela stratifikacije u geologiji. J. Hutton (1771–97) smatra da na formiranje reljefa utječu unutarnje sile, dok Abraham Gottlob Werner i Leopold von Buch podrijetlo i formiranje reljefa svode na potencijalnu snagu i izvornu energiju vode. Georges von Cuvier mislio je da su samo katastrofe uzroci promjena u reljefu Zemlje (teorija katastrofa, odnosno kataklizma). God. 1852. njemački geolog Carl Friedrich Naumann prvi je put u svojem udžbeniku geognozije uveo pojam »geomorfologija Zemljine površine« i naglasio da geomorfologija istražuje suvremene procese u razvoju reljefa. Najveći prinos razvoju geomorfologije u nas među ostalima su radovi Josipa Roglića i Andrije Bognara.
