Germani

ilustracija
GERMANI, germanski jezici u Europi

Germani, skupno ime jezično i etnički srodne skupine indoeuropskih naroda od kojih su potekli Nijemci, Skandinavci i Englezi. Ime Germani vjerojatno je keltskog podrijetla, a po njemu su i zemlju između Odre i Rajne Rimljani nazvali Germania. Isprva se odnosilo na skupinu manjih plemena na području današnje Belgije, a poslije su ga Gali i Rimljani upotrebljavali za sva plemena na desnoj obali Rajne. Sami Germani nisu imali vlastiti naziv koji bi se odnosio na sva plemena kao cjelinu, jer nisu imali ni osjećaja zajedničke pripadnosti ni svijesti o zajedničkome podrijetlu. U etnogenezi Germana sudjelovao je niz željeznodobnih skupina etnički i kulturno različitih, na području između sjevernonjemačke nizine i središnjega gorskog područja Njemačke, grubo omeđenome donjim i srednjim tokom Rajne, Majnom, Sudetima i Vislom. Te su skupine bile izložene jakomu keltskom utjecaju, koji je doveo do njihova izjednačivanja. Značajan čimbenik etnogeneze Germana bio je i razvoj posebne jezične skupine. Najstarija su sjedišta Germana (u kameno doba) bila na područjima današnje južne Švedske, Danske, Schleswig-Holsteina i istočnoga dijela donje Saske. Odatle su se Germani već u prapovijesti širili na sve strane Europe, podijeljeni na mnogobrojna plemena. Rimski povjesničar P. K. Tacit zabilježio je starogermansku priču o podrijetlu Germana: oni potječu od božanstva Tuista, koje je imalo tri unuka, a od njih vuku podrijetlo tri glavna germanska plemena: Ingveoni, Istveoni i Herminoni. Iz tih plemena razvila su se mnoga druga plemena (njih oko 300) sjevernih, istočnih i zapadnih Germana, od kojih su mnoga tijekom vremena iščezla, a mnoga se susjedna i srodna stopila u veće cjeline. Germane spominju već Grci Piteja (IV. st. pr. Kr.) i Posidonije (od 135. do 51. pr. Kr.), a onda i rimski povjesničari Salustije i Livije. Cezar već jasno razlikuje Kelte od Germana. Oko 300. pr. Kr. prešli su srednju i donju Rajnu i pokorili tamošnje Kelte, a oko 200. pr. Kr. Bastarni i Skiri bili su na obalama Crnoga mora. Potkraj II. st. pr. Kr. Cimbri i Teutoni doprli su u Galiju, Španjolsku i Italiju. Cezar je 58. pr. Kr. zaustavio njihovo prodiranje, pa je Rajna postala granicom između Rimskoga Carstva i slobodne Germanije. Potkraj I. st. pr. Kr. svevske skupine (Markomani i Kvadi) zaposjele su današnju Češku i Moravsku. Pod Augustom su Rimljani proširili svoju vlast i s one strane Rajne, a 90. osnovali provincije Germania superior i Germania inferior. Tijekom II. i III. st. Germani su formirali na teritoriju današnje Njemačke 4 velika plemenska saveza: Sasa, Franaka, Alemana i Tirinžana. Izvan njemačkog teritorija, u to su doba značajnu povijesnu ulogu igrali, osim Markomana, još i Vandali u baltičkim prostorima te Gota na donjem Dunavu i u današnjoj Ukrajini. God. 260. Rimljani su izgubili provincije u Germaniji i Rajna je postala ponovno granica između Rima i Germana. U IV. st. Huni su potisnuli Germane, pa su oni u seobi naroda postali glavna udarna snaga protiv Zapadnorimskoga Carstva, koje su na kraju i srušili. Ostrogoti su na ruševinama Carstva osnovali svoju državu u Italiji, a Vizigoti nakon napada na Italiju u južnoj Galiji te u Španjolskoj). Nakon kratkog zadržavanja u Hispaniji i poraza od Vizigota Vandali su osnovali državu u sjevernoj Africi. Franci su s one strane Rajne osnovali franačku državu, Burgundi su u istočnom dijelu Galije osnovali državu koja se u VI. st. stopila s franačkom, a Angli i Sasi naselili su Britaniju. Germani su živjeli uglavnom u selima uz rijeke, bavili su se poljodjelstvom (pšenica, ječam, lan, grah) i stočarstvom (goveda, svinje, ovce), a manje lovom i ribolovom. Trgovali su uglavnom jantarom i krznom. Osnovnu društvenu strukturu činio je klan, koji se temeljio na zajedničkom podrijetlu; veća društvena jedinica bilo je pleme. Do jače društvene diferencijacije i razvoja vodećega, plemićkog sloja došlo je tek od I. st. (izravan dodir s rimskim svijetom). Tacit spominje tri sloja: slobodne ljude, poluslobodnjake i robove. Sudilo se na temelju usmeno prenošenoga prava na skupštini slobodnih ljudi (Thing/Ding), koja je bila vrhovno sudsko tijelo. Glavara plemena birala je skupština slobodnih ljudi jednom godišnje. Vjerske obrede vodili su političke vođe, a u obiteljskom krugu otac, odnosno glava obitelji. Otac obitelji imao je apsolutnu vlast nad njezinim članovima. Obredi su se izvodili u svetim gajevima, a uključivali su i prinošenje žrtve (uglavnom životinjske).

Germanska religija

Germanska religija, politeistička religija starih germanskih plemena, nejedinstven skup predodžaba starih Germana u pogansko doba. Sadrži vjeru u mnoge demone i božanstva, kao što su bog neba Wodan-Odin (vrhovno božanstvo), bog groma Donar-Thor, bog rata Ziu-Týr, bog svjetla i plodnosti Baldo, božice Freya, Frigg, majka zemlje Nerthus i dr., kojima su se prinosile žrtve. Uz bogove germanska religija poznavala je također divove, patuljke, vilenjake i dr. Germani su vjerovali u život nakon smrti na nekom drugom svijetu, u Valhali (Walhalla) ili u podzemnome svijetu Helu. Bio je razvijen kult mrtvaca, čaranje i proricanje. Podatke o germanskoj religiji i mitologiji donose već Tacit i Plutarh, zatim rimski spomenici i srednjovjekovni tekstovi, od kojih su najvažniji oni Adama Bremenskog u Povijesti hamburške crkve (1072–76) i od staronordijskih tekstova Starija (ili Pjesnička) Edda te prozna Edda Snorrija Sturlusona (1220) kao i skaldičko pjesništvo i sage. Mnogobrojna pitanja religije starih Germana u svojim je radovima proučavao G. Dumézil.

Germanski jezici

Germanski jezici, grana indoeuropskih jezika. Tradicionalno se germanski jezici dijele na tri skupine: istočnu, zapadnu i sjevernu. Vrlo je vjerojatno da sjeverni i istočni germanski jezici tvore posebnu granu naspram zapadnogermanskima. Istočna je skupina predstavljena samo izumrlim jezicima, od kojih je najbolje posvjedočen gotski; ostali su istočnogermanski jezici poznati samo iz onomastike (npr. burgundski i vandalski, koji su nestali u ranome srednjem vijeku); među zapadnim i sjevernim germanskim jezicima razlikuju se sljedeći standardni jezici: zapadnogermanski su engleski (s brojnim varijetetima u Velikoj Britaniji i Irskoj, SAD-u, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i Južnoj Africi, te u drugim dijelovima svijeta), njemački (visokonjemački), nizozemski (s flamanskom varijantom u dijelu Belgije), afrikaans (u Južnoj Africi); sjevernogermanski su švedski, danski, islandski, ferojski (na Ferojskom otočju) te dva norveška jezika (nynorsk i danskomu vrlo blizak bokmål). Osim standardnih jezika, postoje još i brojni nestandardizirani zapadnogermanski jezici, o broju i identitetu kojih lingvisti imaju različita mišljenja. Svakako treba spomenuti niskonjemački (u sjevernoj Njemačkoj), frizijski (s istočnom i zapadnom varijantom, u sjevernoj Nizozemskoj i Njemačkoj), leceburški (u Luksemburgu), pensilvanijski (varijanta njemačkoga koja se govori u Pennsylvaniji u SAD-u), švicarski njemački (s brojnim dijalektima), cimbrijski (u sjevernoj Italiji) i dr. Na temelju nekih germanskih jezika razvili su se kreolski jezici. Među kreolskim jezicima nastalima na temelju engleskoga ističu se tok pisin (službeni jezik, uz engleski, na Papui Novoj Gvineji), sranan (u Surinamu), bislama (u Vanuatuu), jamajkanski kreolski (na Karibima), a na temelju nizozemskoga razvio se izumrli negerhollands (na Antilima).

Germanski jezici posvjedočeni su od II. do I. st. pr. Kr. osobnim imenima, u djelima rimskih autora, te natpisom na Kacigi iz Negove (u Sloveniji); od II. st. poslije Kr. pronalaze se, većinom u sjevernoj Njemačkoj i u Skandinaviji, natpisi pisani runskim pismom, koje je u upotrebi ostalo do visokoga srednjeg vijeka (u Skandinaviji). U IV. st. na gotski je preveden Novi zavjet, što je prvi veći tekst na nekome germanskom jeziku koji nam je očuvan. U ranome srednjem vijeku pojavljuje se književnost i na staroengleskome (ep Beowulf iz VIII. st.) i na starovisokonjemačkome (Pjesma o Hildebrandu, VIII. st.), a iz nešto kasnijega su razdoblja sage i mitološki tekstovi na staroislandskome.

Osobitosti su germanskih jezika u odnosu na ostale indoeuropske jezike: 1) znatne promjene u sustavu okluziva, opisane kao »germanski konsonantski pomak« Grimmovim i Vernerovim glasovnim zakonima; tako npr. latinskomu pater »otac« i decem »deset« pravilno odgovara gotski fadar i taihun; 2) fiksiranje dinamičkog naglaska na prvom slogu u riječi; 3) apokopa većine zadnjih slogova u riječi, uz redukciju flektivnih nastavaka; 4) razvitak tzv. »jake« i »slabe« deklinacije pridjeva; 5) nastanak tzv. dentalnog preterita (tip engl. loved i njem. liebte ‘volio je’); 6) nestanak razlike između indoeuropskoga perfekta i aorista, nestanak konjunktiva i nekih drugih glagolskih kategorija. Po nekim su osobitostima germanski jezici bliski baltoslavenskima (slični odrazi indoeuropskih slogovnih sonanata, padežni nastavci s formantom -m- u množini, sličnosti u rječniku). Unatoč naslijeđenoj gramatičkoj strukturi i indoeuropskom izvoru većine germanskoga temeljnog rječnika, po mišljenju mnogih lingvista u germanskim se jezicima očituje jak utjecaj neindoeuropskoga supstrata.

Germani. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=21794>.