struka(e):
Gioberti, Vincenzo
talijanski političar i filozof
Rođen(a): Torino, 5. IV. 1801.
Umr(la)o: Pariz, 26. X. 1852.

Gioberti [obε'rti], Vincenzo, talijanski političar i filozof (Torino, 5. IV. 1801Pariz, 26. X. 1852). U rodnom gradu završio studij teologije kod oratorijanaca 1825. te postao sveučilišni profesor. Sardinski kralj Karlo Albert imenovao ga je 1833. dvorskim kapelanom. Te je godine zbog suradnje u listu Giovine Italia bio kraće zatvoren, a potom živio u političkom egzilu u Parizu i Bruxellesu. Nakon amnestije 1847., vratio se u domovinu i postao predsjednik Skupštine, premijer i ministar nastave Kraljevstva Sardinije (1848–49), a od 1849. bio je veleposlanik u Parizu. U radovima je zastupao ideju ujedinjenja Italije, ali se protivio njezinu nasilnom stvaranju, kako je to predlagao G. Mazzini. Kao filozof, pod utjecajem F. Schellinga, pa G. F. W. Hegela, zastupao je ontologizam nasuprot psihologizmu. Glavna djela: Uvod u studij filozofije (Introduzione allo studio della filosofia, 1839–40), O Rosminijevim filozofskim zabludama (Degli errori filosofici di A. Rosmini, 1841), O moralnom i kulturnom primatu Talijana (Del primato morale e civile degli Italiani, I–II, 1843) i O kulturnoj obnovi Italije (Del rinnovamento civile d’Italia, I–II, 1851).

Citiranje:

Gioberti, Vincenzo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/gioberti-vincenzo>.