Giorgione [oro:’ne] (pravo ime Giorgio da Castelfranco), talijanski slikar (Castelfranco kraj Trevisa, 1477/78 – Venecija, nakon 25. X. 1510). Istaknuti predstavnik venecijanskog slikarstva visoke renesanse. Na njegov su umjetnički razvoj utjecali G. Bellini te djela V. Carpaccia i Leonarda. Identificiranje njegovih radova omogućuju Vasarijeve Vitae…, popis venecijanskih umjetničkih zbirka M. Michiela iz 1520–45. te spis koji donosi da je 1508. dovršio freske na pročelju zgrade Fondaco dei Tedeschi. Uz kopiste koji su kopirali Giorgioneov način, većinu njegovih djela, poglavito portreta, oponašali su njegovi suvremenici, od kojih su neki dovršili neka njegova djela (Tizian, Sebastiano del Piombo), što je tijekom stoljeća otežalo točnu atribuciju. Danas mu se sa sigurnošću pripisuju Iskušavanje Mojsija vatrom (i krunom) 1496., Salamunov sud (1498–1500), Judita (1500), Portret mladića (1500/01), Portret mlade žene ili Laura (1506). Oltarnom slikom Madona na prijestolju sa sv. Liberaleom i sv. Franjom (stolna crkva u Castelfrancu, 1504), Giorgione je u renesansno slikarstvo uveo nov tip Sacra conversazione s pastoralnim krajolikom u pozadini. U razdoblju 1506/08. slikao je Oluju, djelo koje je označilo prekretnicu u tretiranju krajolika, i lirsko kontemplativno djelo Tri filozofa. Oko 1510. naslikao je Zaspalu Veneru, kojom je inaugurirao seriju slika gole božice u venecijanskom slikarstvu, i Koncert u prirodi (obje slike nakon njegove smrti završio je Tizian).
Giorgione je začetnik novoga shvaćanja u venecijanskom renesansnom slikarstvu. Poetično interpretira prirodu slikajući duboke i prozračne krajolike difuzne rasvjete, profinjenih nijansa topla tonaliteta u koje harmonično uklapa likove. Utjecao na venecijanske slikare Tiziana, Palmu Starijeg i L. Lotta.
