glagoljaško pjevanje

glagoljaško pjevanje, crkveno pjevanje svećenika i laika (solista i skupina) koje je u početku proizišlo iz crkvenoga pjevanja na staroslavenskome jeziku i već u srednjem vijeku uključivalo i pjevanje na živom hrvatskom jeziku; u užem smislu pjevanje svećenika glagoljaša koji se služe tekstovima na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije pisanima glagoljicom. U napjevima je osim elemenata bizantskoga crkvenog pjevanja i gregorijanskoga korala prihvaćalo i značajke svjetovne folklorne glazbe onih užih geografskih područja na kojima se razvijalo, od Istre do uključivo srednje Dalmacije. Prvi pouzdani podatak o tom pjevanju u primorskoj Hrvatskoj opis je dočeka pape Aleksandra III. u Zadru (1177), prema kojem su ga svećenici i puk poveli u grad uz pjevanje lauda i kantika što su snažno odjekivali na njihovu slavenskom jeziku. Potkraj XIV. i u XV. st. u glagoljskim se rukopisima javljaju tekstovi paraliturgijskih pjesama, od kojih su se neke različitim napjevima održale sve do sredine XX. st. (Braćo brata sprovodimo; U se vrime godišća). Od XVIII. st., kada u tom pjevanju znatnije sudjeluju i laici, u nj ulaze i obilježja svjetovne folklorne glazbe, a u XIX. i prvoj polovici XX. st. svećenici glagoljaši unose i tradicijske napjeve iz sjedišta pojedinih biskupija s obilježjima gregorijanskoga korala. (→ crkvena glazba)

glagoljaško pjevanje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 25.6.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22158>.