glagoljica

ilustracija
GLAGOLJICA, Beramski brevijar, XV. st.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

glagoljica, uz ćirilicu, jedno od dvaju slavenskih pisama. U slovnoj morfologiji ne pokazuje sličnosti ni s kojim poznatim povijesnim pismom. Azbučnim (fonografskim) ustrojem, grafičkom organizacijom tekstova i ortografijom izravno se oslanja na grčke uzore. Prevladava uvjerenje kako je to najstarije pismo slav. jezika, te kako ju je sred. IX. st. sastavio Konstantin Filozof kao pismo slav. prijevoda grč. liturgijskih tekstova, za potrebe širenja kršćanstva među moravskim Slavenima, dakle prije 863., zacijelo u Carigradu. Stariji su nazivi slavensko pismo, Littera Hieronymiana, littera slava, hrvacke knjige… Naziv glagoljica prvi je put zasvjedočen u tal. pismu Franje Glavinića rim. Propagandi 11. I. 1626., a koristi se učestalije tek od XIX. st; izveden je prema glagolu glagoljati, koji, osim svojeg izvornog značenja govoriti, označuje i obavljanje službe Božje na starosl. jeziku. Pridjev pak glagoljski za oznaku toga slav. pisma sreće se od XVI. st., a tako je i u lat. tekstovima: glagoliticus, alphabetum glagoliticum, scriptura glagolitica.

Glagoljica tekstova starosl. kanona (obla glagoljica) pismo je uncijalnoga karaktera: slova najstarijih spomenika, koji potječu tek iz XI. st. (npr. Zografski evanđelistar, Marijinsko evanđelje), pisana su između dviju linija, izravno ne prianjajući ni uz koju od njih, brižno su izvedena i slabe međusobne koordinacije; težište se provlači sredinom slovâ. U nešto mlađim, također iz XI. st., bugarsko-mak. spomenicima (Assemanijev evanđelistar, Sinajski spomenici) čuva se dvolinijski sustav, uz očigledna nastojanja da se slova priljube uz obje linije, gornju i – još zamjetnije – donju, dok se u moravsko-češ. tekstovima (Kijevski listići, Praški listići) znatnije naglašava poravnavanje gornjih slovnih linija. Takvo poravnavanje na zap. glagoljskom području popratit će se i jednim minuskulizacijskim procesom: koordinacijom cijelih gornjih dijelova slova (kružića odnosno kvadratića, trokutića, repića). Najstariji hrvatskoglagoljski tekstovi svjedoče obje razvojne tendencije: na jugoistoku (Zahumlje, Zeta, Duklja, ist. Bosna) raspored slova unutar retka slijedi dvolinijsku praksu, dok na sjeverozapadu (Kvarner, Lika, sjev. Dalmacija) koordinacija i dalje jača: slabe se slovni dijelovi (kvačice, repići, manji kružići/kvadratići), izvlače izvan dviju linija, ponajviše iznad gornje, pa se tako uspostavlja četverolinijski ustroj, karakterističan upravo za minuskulizirana pisma. Dodamo li k tomu procese koji su se razbuktali u XIII. st.: težnju za uspostavljanjem vertikalne slovne simetrije (uvođenjem otprilične zamišljene srednje linije), majuskulne tendencije: okomito izduživanje slova, njihova uspravnost (pod pravim kutom u odnosu na redačke linije) i odvojivost, te naglašeno priljubljivanje slovnih linija uz glavne redačke, dobivamo osnovne osobine uglate glagoljice, koja se u tom obliku, unatoč navedenim minuskulizacijskim osobinama, prema terminu iz ćir. paleografije, nazivlje ustavnom (uncijalnom) glagoljicom. Uz spomenute majuskulne osobine, za takvo određenje presudna je bila pismovna namjena (ponajprije svečani, liturgijski tekstovi). Premda je taj tip glagoljičkoga pisma temeljno standardiziran u XIII. st., u uvjetima nagle i bogate pismovne, prepisivačke i izvorne, produkcije (nakon zaključaka IX. kanona IV. lateranskoga koncila, osvjedočenih nam kroz reskripte pape Inocenta IV. senjskomu biskupu Filipu, 1248., i krčkomu biskupu za omišaljske benediktince iz 1252), vrhunac je postigao u XV. st., pretočivši se u tipografski izraz. Podjela na oblu i uglatu glagoljicu najčešće počiva na pukom vizualnom dojmu; određena uglatost zamjetna je i u nekim mak. tekstovima (Sinajski psaltir), a i za neke mlađe hrvatskoglagoljske tekstove može se reći da su oblije izvedeni. Najvažnije osobine te glagoljske pismovne inačice (koju su od Hrvata preuzeli i Česi, u XIV/XV. st.) upravo su u položaju slova unutar retka.

Činjenica da nam iz IX. st. nije sačuvan ni jedan glagoljički tekst, odnosno da je od stvaranja glagoljice pa do njezina prvoga nam sačuvanog teksta proteklo više od stoljeća i pol, usložnjava rasprave o podrijetlu glagoljice. Kroz više nego dvostoljetnu slavističku tradiciju uspostavile su se dvije skupine teorija: ona kojoj zastupnici smatraju da je Konstantin sačinio glagoljicu izravno iz nekoga poznatog mu pisma, iz jednog, ali i kombinacijom više njih (egzogena skupina teorija), te ona kojoj zastupnici drže kako je autor stvorio samostalan slovni sustav izvodeći slova po simboličnim načelima (kršć. motivacije) ili pak kombiniranjem ograničenog broja geometrijskih likova, ili njihovih dijelova, pronalaze kakav grafički ključ svih glagoljičkih slova (endogena skupina). Neki pak autori smatraju da se nastanak glagoljskoga pisma mora motriti kroz obje spomenute vizure. Posljednjih desetljeća sve je više zastupnika endogenoga podrijetla, osobito hipoteze Vasila Jončeva (1982), prema kojoj se svako Konstantinovo glagoljičko slovo moglo smjestiti u kružnici podijeljenoj na osam jednakih dijelova: he4_06491.jpg. Sve do posljednje petine XX. st. izmjenjivale su se egzogene teorije. Među njima je najprihvaćenija bila ona V. Jagića i I. Taylora (Jagić-Taylorova teorija), o tome da je Konstantin glagoljicu sastavio prema grč. kurzivnom pismu VIII. i IX. st. Sličnosti se mogu prepoznati, no tek u nekoliko slova (grč. ν: gl. he4_064927.jpg, γ : he4_06492.jpg, he4_06493.jpg : he4_06494.jpg). Pri razmatranju orijentalnoga podrijetla glagoljice navodila se velika Konstantinova izobraženost i poznavanje ist. pisama: hebrejskoga, samaritanskoga, sirskoga, armenskoga. Kao mogući uzor, i odvojivo od Konstantinova imena, navodilo se i gruzijsko, protoalbansko, gotsko, koptsko pismo, skitsko-sarmatski znakovi i dr. Bez obzira na to kakva je podrijetla pojedino slovo, danas među paleografima postoji visok stupanj suglasnosti, utemeljen na motrenju grafičke strukture pisma (tektonika pisma, simetrija, orijentacija, razvoj unutar slovne mreže), da je glagoljica zasebno i autorsko pismo, zacijelo Konstantinovo. Nerijetko se fonološke sličnosti odražavaju i grafički (sličnosti slova za velare /k/: he4_0650a.jpg, /g/: he4_06492.jpg, /h/: he4_06495.jpg., ili za pojedine samoglasnike: iže: he4_06496.jpg, jor: he4_06497.jpg, jer: he4_06498.jpg, jeri: he4_06497.jpghe4_06496.jpg, i: he4_06499.jpg, on: he4_064910.jpg, ižica: he4_064911.jpg, uk: he4_064912.jpg, za nazale: he4_0650b.jpg, he4_064925.jpg, he4_0650c.jpg, he4_064926.jpg, a iza takva čega morala je stajati autorska namjera.

Kao fonografsko, alfabetsko pismo, glagoljica je imala grafem za svaki slav. glas. U namjeri da naslijedi model grč. brojevnog sustava (ne i raspored, kao ćirilica), u kojem svako slovo označuje pojedini broj, autor glagoljice zadržao je za isti fonem dva ili više grafema: za glas /i/ stajalo je: i (he4_06499.jpg), te iže u obje inačice: he4_064921.jpg i he4_06496.jpg; za glas /o/: on (he4_064910.jpg) i ot (he4_064923.jpg). Radi poštivanja izvornosti vlastitih imena i zemljopisnog nazivlja, u glagoljički inventar uvrstila su se i neka slova za grč. glasove: đerv (he3_0661a.jpg), frt (he4_064913.jpg), thita (he4_064914.jpg), ižica (he4_064911.jpg). Jedini je pravi dvoslov u glagoljici jeri, a sastoji se od jora (rjeđe jera) s lijeve strane, te slova i odnosno iže s desne. Dvoslovno, odnosno ligaturno podrijetlo može se prepoznati i u slovima ot (he4_064923.jpg = he4_064930.jpg + he4_0650j.jpg), uk (he4_064912.jpg = he4_064917.jpg + he4_064911.jpg), te u slovima za prejotirane nazale: he4_064925.jpg, he4_0650c.jpg, he4_064926.jpg i za prejotirano u: he4_064919.jpg. Za razliku od stare ćirilice, glagoljica nema posebne znakove, ligaturnoga podrijetla, za prejotirane samoglasnike a i e.

Sličnost glagoljice i ćirilice zapažena u slovima: ša (he_F367.jpg : he_F3A2.jpg), živjeti (he4_064920.jpg : he4_064915.jpg), črv (he4_0650e.jpg : he4_0650f.jpg), šta (he4_0650g.jpg : he4_0650h.jpg), tumači se upravo ćir. popunjavanjem praznih mjesta, za glasove kojih nije bilo u grčkome, raspoloživim glagoljičkim inventarom. Ujedno je to jedan od argumenata u korist veće starine glagoljice od ćirilice. Brojevne vrijednosti, prema grč. praksi, obilježavaju se pojedinim slovima, ovisno o mjestu u azbuci. Za razliku od ćir. obilježavanja brojeva, gdje se dosljedno slijedi grč. uzor, pa tako slova za slav. glasove ne označavaju i brojeve, a i brojevni redoslijed je neuredan (npr. broj 9 je na kraju azbuke, 10 je ispred 8), glagoljički je brojevni sustav dosljedan, što također može upućivati na autorsku koncepciju: prvih devet slova označuju jedinice, sljedećih 9 desetice, pa zatim stotice, te naposljetku slovo č označuje 1000. Pretpostavlja se da su sljedeća slova u prvotnoj glagoljici označivala redom tisućice. U hrvatskoglagoljskim tekstovima zasvjedočeno je tek slovo ša za 2000, jat za 4000, ju za 5000. U oba slav. pisma, također prema grč. uzoru, slova za brojeve obilježavaju se točkicama posred retka, uz slova, te titlama: he4_064931.jpg Hmm16 (= 13). Glagoljička slova, kao i ćirilička, imaju leksička imena. Nastala prema uzusima azbučne molitve, prvih 9 (az, buki, vjedi, glagoljǫ, dobro, jest, živjeti, dzjelo, zemlji) ima vrijednost akrostiha, u slobodnijem prijevodu: Ja koji poznajem slova govorim da je vrlo dobro živjeti na zemlji. Grčka se grafička organizacija i ortografija razaznaje u: proporcijama tekstnih polja, linijskoj organizaciji, smještaju slova u redcima, neprekinutu pisanju (scriptura continua), kraćenju riječi, ligaturama, inicijalima i minijaturama. U hrvatskoglagoljskim tekstovima zamjetan je na svim razinama i postupan utjecaj lat. prakse. I u glagoljičkim i u ćir. tekstovima, osobito starijima, opaža se posuđivanje slova iz usporednoga slav. pisma (npr. Bašćanska ploča, Mihanovićev odlomak Apostola).

Prilagođujući se hrv. fonološkom sustavu, glagoljički se inventar ponešto izmijenio: do XIII. st., kada je i dovršeno formiranje ustavne glagoljice, jor je posve istisnuo jer: ubrzo, umjesto staroga jora, složenoga grafičkog izraza, upisuje se apostrof, izvorno znak kojim se u pismima grč. tradicije obilježava da je neko slovo pri prepisivanju ispušteno; njegovim produženjem do donje redačke linije stvara se novi znak – štapić (he4_064916.jpg), a stari jor nestaje iz uporabe. Umjesto jerija piše se i, nestaju slova za nazale (posljednji prednji nazali stoje na Bašćanskoj ploči i Grškovićevu odlomku Apostola, stražnji na Konavoskom natpisu); slovo dzjelo piše se samo za brojeve; slovo šta mijenja izgovornu vrijednost: uz iznimno rijetko /št/ čita se kao /ć/ ili kao /šć/. Grafem mislite posve je izmijenio lik: umjesto grafički iznimno složene tzv. m-tvrđave, koja se razvila iz obloga granatoga m, proširilo se pisanje znatno jednostavnije ćiriličke/latiničke inačice. Minuskulizacija, kao rezultat potrebe za bržim pisanjem, ostavila je traga i na liturgijskome, svečanom pismu, kroz koordinaciju i uspostavu četverolinijskoga sustava. Unatoč tomu, primjereno tekstnoj funkciji, prevladale su osobine uncijalnoga, ustavnog pisma (uspravnost, nepovezanost slova, pravokutni odnos linija, standardiziran duktus). U tekstovima »niže« funkcije, beletrističkim i pravnima, minuskulizacijski su se procesi i dalje razvijali: slova se povezuju, mijenja im se duktus, osnovne se linije znatnije i češće probijaju, slova se naginju udesno. Za knjiž. tekstove karakterističniji je tzv. poluuncijalni tip pisma (npr. Petrisov, Žgombićev zbornik), a za praktične, pravne tekstove, crkv. matice, listine, notarske protokole, isprave – glagoljski kurziv, krajnji rezultat raspisivanja, nižega stupnja standardizacije, izrazito obilježen individualnim rukopisom; prvi tekstovi takvih osobina potječu s kraja XIV. st. (Sokolska, Počiteljska isprava).

Hrvati su počeli pisati glagoljicom u drugoj pol. IX. st. Od kraja XII. st. jedini su narod (uz kratke češke i polj. epizode u XIV. st., no opet hrv. posredovanjem) koji upotrebljava i razvija glagoljicu. Bila je gl. pismom za hrvatskostarosl. jezik, hrv. idiome te za hibridne inačice sve do poč. XVI. st., kada latinica konačno prevladava. Otad se njezina uporaba neprestano smanjuje. Najdulje se zadržala u liturgiji (posljednji je glagoljski misal otisnut 1893. u Rimu, u pripremi i organizaciji D. A. Parčića, ponovno i 1905., no i u toj primjeni, pri hrvatskostarosl. liturgiji, istisnula ju je latinica (isti je misal 1927. otisnut latinicom).

glagoljica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 7.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22160>.