glazbala

ilustracija
GLAZBALA, čembalo
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11

glazbala (sinonimno: glazbeni ili muzički instrumenti), predmeti koji su izrađeni ili se rabe za proizvodnju zvuka u glazbene svrhe. Arheol. nalazi potvrđuju da predmeti tipa glazbala pripadaju među najstarija oruđa, koja je čovjek izrađivao još u pretpovijesno doba. Kroz dugo razdoblje od četrdesetak tisuća godina (otada potječe do sada najstariji paleolitički slikovni prikaz glazbala, pronađen u Francuskoj), os. u posljednjih 3 do 4 tisuće godina, stvoren je velik niz glazbala vrlo različita oblika, veličine, opsega i boje zvuka u golemom broju varijanti. Glazbala se počelo klasificirati vrlo rano: u Kini od II. tisućljeća pr. Kr. (knjiga običaja Liji), u Indiji od II. st. pr. Kr. (Nātyaśāstra), u arap. svijetu od IX. st. (teoretičar al-Kindi), a u eur. kulturnom krugu u antici od Aristida Kvintilijana (Περì μουσıϰῆς, oko 200. god.) te u novom vijeku od Henrija Arnauta von Zwollea (oko 1440) i osobito M. Praetoriusa (De Organographia, 1619). Moderne klasifikacije većinom imaju vrelo u prijedlogu Victora-Charlesa Mahillona (1880), a danas se rabi modificirana sistematizacija koju su izradili E. M. von Hornbostel i C. Sachs (Systematik der Musikinstrumente, 1914). Ona se sastoji u podjeli glazbalâ na idiofonska, membranofonska, kordofonska i aerofonska, kojima se danas pridodaju elektrofonska glazbala, a temelji se na svrstavanju prema građi i vrsti proizvodnje zvuka. Klasifikacije glazbala prema drukčijim načelima služe se podjelama na umjetnička i narodna (pučka) glazbala, zatim gudaća, puhaća glazbala i udaraljke, eur. i izvaneur. instrumentarij itd. Posebnu važnost u dokumentaciji, proučavanju i klasificiranju ima glazb. ikonografija, muzikološka disciplina koja se bavi slikovnim prikazima glazbala i scena muziciranja. Naime, tek vrlo malen dio danas sačuvanih eur. glazbala potječe iz antike i sr. vijeka, a daleko najveći dio iz razdoblja nakon 1500., pa su slikovni prikazi, osobito starijih glazbala, često jedini trag njihova pov. postojanja.

Idiofonska glazbala

Idiofonska glazbala (grč. ἴδıος: vlastiti + -fon) predmeti su koji zvuk proizvode titranjem (treperenjem) cijela korpusa od elastične tvari (kovina, drvo). Tvori ih prva skupina udaraljki, koja se dalje dijeli na glazbala na kojima se zvuk proizvodi udaranjem (npr. celesta, cimbala, činele, gong, kastanjete, king, ksilofon, marimba, metalofon, triangl, vibrafon, zvono, zvončići, odnosno carillon), treskanjem (čegrtaljka, klepetaljka, praporci, sistrum, zvečka), trzanjem (drombulja) te struganjem ili trljanjem (tzv. glasharmonika) cijela korpusa. Neka su od tih glazbala podrijetlom iz antike (npr. staroegip. sistrum i bliskoistočna cimbala), a neka su značajne pojave u pojedinim izvaneur. glazb. kulturama (npr. indonezijski pretežito idiofonski ansambl gamelan). Među idiofonskim glazbalima najveći je broj predmeta koji se rabe i kao signalni instrumenti (npr. gong, zvono, zvončići, čegrtaljka, praporci, zvečka i dr.).

Membranofonska glazbala

Membranofonska glazbala (lat. membrana [pellis]: kožica [koja prekriva udove], prema membrum: ud, dio tijela + -fon) predmeti su koji zvuk proizvode titranjem napete membrane (koža, životinjski mjehur, papir). Tvori ih druga skupina udaraljki, koja se dalje dijeli na glazbala na kojima se zvuk proizvodi udaranjem (npr. bubanj, tambur, tamburin, tamtam, tapan, timpani, tom-tom) i trljanjem štapa o membranu (Reibtrommel, zambomba, pignato) te sutitranjem (lončani bas ili mirliton) membrane. Udaraljke, osobito vrlo šarolika skupina bubnjeva, vrlo su važan dio azijskih i afr. tradicijskih instrumentarija. Veliki se bubanj akulturirao u Europi nakon osmanlijskih osvajanja i u posljednja tri stoljeća postao najvažnija udaraljka vojne i orkestralne glazbe Zapada.

Kordofonska glazbala

Kordofonska glazbala (grč. χορδή, lat. chorda: struna, žica + -fon) predmeti su koji zvuk proizvode titranjem (treperenjem) napete strune, žice (sušeno životinjsko crijevo, kovina, plastika, biljna vlakna, kosa, svila); žičana glazbala. Potpodjele u toj skupini glazbala provedene su prema obliku glazbala i položaju napetih žica i tvore tipove, tzv. porodice srodnih glazbala: tip citre, tip lutnje, tip lire i tip harfe.

Tip citre

Tip citre tvori skupina glazbala sa žicama napetima preko ravne drvene površine, s tri podskupine: glazbalima na kojima se zvuk proizvodi trzanjem žica – trzalačka glazbala (npr. citra, gusli, kantele, koto, qānūn, psaltir/psalterij, rot[t]a) s daljnjom podskupinom glazbalâ s klavijaturom ili tastaturom (clavecin, čembalo [clavicembalo], harpsichord, spinet, virginal), glazbalima na kojima se zvuk proizvodi udarcima batića po žicama (cimbal, dulcimer, klavir/glasovir, pijanino, pianoforte) i glazbalima na kojima se zvuk proizvodi struganjem tangente po žici (klavikord). Glazbala tipa citre raširena su cijelim euroazijskim prostorom, a moderni je glasovir kroz cijelo XIX. i XX. st. bio izvoditeljska i pedagoška okosnica instrumentalne umj. glazbe Zapada.

Tip lutnje

Tip lutnje tvori skupina glazbala s ovalnim trupom i izduženim vratom, s dvjema važnim podskupinama: glazbalima na kojima se zvuk proizvodi trzanjem žica, uz neobvezatno pomagalo trzalicu (tipovi lutnje i gitare: primjerice balalajka, bandura, bendžo [banjo], chitarrone, citara, tzv. klasična gitara, kobza, leut/lutnja, mandola/mandora, mandolina, sarod, sitar, šamizen, tanbur, teorba, ukulele/havajska gitara, vina; tipovi tambure: bajs, berde, bisernica, brač, bugarija, hrv. tamburica, kontra [kontrašica], prim, samica, saz, šargija, tambura, tamburica) i glazbalima na kojima se zvuk proizvodi povlačenjem gudala (luk s napetim strunama) po žicama (fidel/viella, gadulka, gusle, kemanđe, kontrabas, lijerica [lierica, lirica], lira da braccio, rabab/rebab/rebec, gudaća glazbala iz Indije sarangi, viola, violina, violončelo). Porodica modernih eur. gudaćih glazbala (violina, viola, violončelo, kontrabas; pomagalo: prigušivač zvuka ili sordina) razvijala se od XVI. st. nadalje i čini temelj simfonijskog orkestra. Njezini su najbolji primjerci najdragocjeniji dio suvremenog instrumentarija (npr. glazbala iz radionica tal. graditeljskih obitelji Stradivari, Amati i Guarneri). Sve do XVIII. st. konkurirala joj je porodica viole da gamba. Obje su te skupine nastale akulturacijom i organološkom transformacijom arap. gudaćih glazbala (rebab), podrijetlom iz Indije, nakon križarskih ratova. Pojedina glazbala iz skupine tipa lutnje i citre (pov. redom: lutnja, čembalo, glasovir, gitara) bila su u razdoblju od XVI. do XX. st. najpopularnija glazbala privatnog i javnoga muziciranja u eur. kulturnom krugu. U sjevernoj je Hrvatskoj trzalačko glazbalo tipa tambure (berde, bisernica, brač, kontra, prim, samica, itd.), akulturirani leutski tip tursko-perz. tanbura/denbara, postupno od sred. XIX. st. zadobilo status nacionalnoga glazbala.

Tip lire

Tip lire tvori skupina glazbala u obliku potkove kojoj su vrhovi spojeni prečkom na koju su učvršćene žice što se spuštaju okomito na rezonator (npr. forminks, kinor, kitara, lira). Skupina glazbala tipa lire najstariji je sloj eur. kordofonskog instrumentarija i danas je pretežito samo od pov. značenja.

Tip harfe

Tip harfe tvori skupina glazbala u obliku trokuta unutar kojega su žice napete koso (stariji oblik: sambuka) ili okomito (noviji oblici: harfa, irska harfa). Za skupinu glazbala tipa harfe karakteristična je velika starost (Egipat, Mezopotamija) i prilagodba osnovnoga tipa novovjekovnoj eur. glazb. kulturi.

Zasebni su slučajevi među eur. kordofonskim glazbalima monokord, sprava s jednom žicom poznata još iz ant. doba, koja je služila za akustička ispitivanja, i organistrum, žičano glazbalo s klavijaturom (X–XVIII. st.), gdje se zvuk proizvodio struganjem kotača s ručkom.

Aerofonska glazbala

Aerofonska glazbala (aero- + -fon) predmeti su koji titranjem (treperenjem) zračnoga stupca proizvode zvuk; puhaća glazbala. Prema materijalu od kojega su aerofonska glazbala sagrađena i načinu na koji se izaziva titranje zračnoga stupca ta se skupina dijeli na: limena puhaća glazbala i drvena puhaća glazbala, s potpodjelom na glazbala tipa flaute i glazbala s jezičcem.

Limena puhaća glazbala

Limena puhaća glazbala (npr. buc[c]ina, busina, helikon, kornet, krilnica, lur, ofikleida, različiti tipovi kovinskih rogova, saksofon, trombon/pozauna i različiti tipovi kovinskih trublja, tuba i dr.) izrađuju se od različitih kovina i slitina, a zvuk se proizvodi puhanjem u cijev, pri čemu kod drvenih puhaćih glazbala sviračeve usnice imaju ulogu jezičca. Najvažnija su limena puhaća glazbala ona tipa roga i trublje, a genezom pripadaju među prve instrumentalne artefakte još iz paleolitičkog i neolitičkog razdoblja. Prijelaz od prirodnih materijala (npr. kost, drvo, školjka), od kojih su prvotno bila izrađivana, na kovinske zbio se između VII. i IV. tisućljeća pr. Kr. u mezopotamskim i staroegip. kulturama. Nakon sjevernjačkoga lura (brončano doba) i rim. razdoblja s četirima limenim puhaćim glazbalima (cornu, tuba, lituus, bucina) te pov. reza u postojanju tih glazbala nakon VI. st., u Europi ih se (kao businu) susreće postupno i sustavno ponovno od XIII. st. kao signalni, vojni i konačno, od XVIII. i XIX. st., kao umjetnički i tehnički oblikovan moderni instrumentarij. Trombon/pozauna nastao je tek oko 1400., nakon izuma ravnomjernog svijanja cijevi. Izvan Europe, različite oblike glazbala tipa trublje posjedovale su od davnine indijska, kineska, tibetanska, mongolska, japanska i perzijska (Sasanidi) glazb. kultura.

Drvena puhaća glazbala

Drvena puhaća glazbala dijele se na podskupine tipa flaute (npr. blokflauta, dvojnice, poprečna flauta, frula, okarina, Panova frula, piccolo, siringa) i glazbala s jezičcem – jednostrukim (bas-klarinet, basetni rog, bribirača, diple, dude, fućkalica, gajde, jedinka, klarinet, meh/mih, mišnjice/mješnice, musette, svirala, svrdonica, šalmaj, šeng [kineske usne orguljice], žvegla, žveglica) i dvostrukim (engleski rog, fagot, kontrafagot, krummhorn, oboa, roženice, sopile, zurla). Glazbalima s jezičcem pripadaju i harmonij, harmonika, hidraulične orgulje, orgulje, prijenosne orguljice regal i usna harmonika.

Poseban su slučaj rogovi od drugih materijala: olifant, srednjovj. signalni rog od bjelokosti, koštani ili drveni pastirski rog, žid. obredni rog šofar, starogrč. salpinks, stara porodica svinutih drvenih ili koštanih trublja cink i serpent i dr. Bitan je dio svih, osobito limenih puhaćih glazbala pisak, dio prislonjen ili uvučen u sviračeve usne.

Zbog dostupnosti prirodnih materijala i jednostavnosti izradbe te izvedbe odgovarajuće glazbe, velik dio aerofonskih glazbala pripada tzv. pučkim glazbalima, tj. onima što ih izrađuju i sviraju pripadnici najširih slojeva pučanstva koji žive u pretežito ruralnim dijelovima srednje i ist. Europe te u kulturama Azije, Afrike, Latinske Amerike i Australije. U dijelu puhaćeg umj. instrumentarija elitno mjesto zauzimaju orgulje. Nastale kao tzv. hidraulične orgulje u Egiptu u III. st. pr. Kr., akulturirale su se u Bizantu kao carsko glazbalo i tek pošto su donesene na dvor Karolinga u VIII. st., započeo je njihov prijelaz u kršć. bogoslužje. Sve do izuma strojeva u XVIII. st. orgulje su bile najsloženiji mehanizam. Njihov veličanstven i mističan zvuk, bogata lepeza oponašanja zvuka različitih glazbala (registri), umj. izradba, vještina u izradbi i održavanju (orguljarstvo) i visoka cijena donijeli su im pridjevak »kraljice glazbala« u zap. kulturi.

Elektrofonska glazbala

Elektrofonska glazbala (elektro- + -fon) ili elektronička glazbala elektroakustički su uređaji za stvaranje el. titraja i njihovo pretvaranje u tonove, koji se kao elektronička glazba emitiraju zvučnikom (ili slušalicama). Ti uređaji mogu dobro oponašati klas. glazb. instrumente, ali stvaraju i potpuno nove tonove i zvučne efekte. Thaddeus Cahill oko 1900. u SAD-u prvi je pokušao konstruirati takvo glazbalo, a u 1930-ima započinje njihov nagli razvoj.

Većina elektron. glazbala svira se klavijaturom, a prema načinu stvaranja tona razlikuju se dvije skupine. U prvoj su glazbala u kojima se gibanje mehan. elemenata (žica, jezičaca, pločica i dr.) pretvara u el. titraje na elektromagn., elektrooptičkom i elektrostatičkom načelu, a zatim se oni obrađuju u filtrima, izobličivačima, modulatorima i pojačalima i vode u zvučnik. Tako u el. gitari el. titraji nastaju mehan. titranjem žice u elektromagn. pretvaraču, a u Hammondovim orguljama okretanjem nazubljenih kotačića u magn. polju. Druga skupina obuhvaća glazbala u kojima se el. titraji stvaraju elektron. oscilatorima, a zatim se obrađuju i vode u zvučnik. Neka od tih glazbala rade s pomoću niskofrekvencijskoga generatora (elektron. orgulje, elektron. glasovir, trautonij), druga s pomoću dvaju visokofrekvencijskih generatora (Martenotovi valovi, teremin), a interferencijom njihovih titraja dobivaju se različiti zvučni efekti, velik opseg tonova i dinamičkih gradacija te izvanredne mogućnosti transformacije boje tona. Suvremena elektrofonska glazbala sastoje se od poluvodičkih integriranih sklopova u kojima se, osim sklopova za stvaranje titraja i njihovu obradbu, nalaze poluautomatska i automatska pomagala za dobivanje različitih zvukova i boje tona (izbor registra, automatika za akorde, umjetni odjek, davač ritma i dr.). Današnja moderna (jazz, pop, beat) i avangardna umj. glazba nezamisliva je bez elektron. glazbala. Izumom sintetizatora u 1950-ima dobiveno je elektron. glazbalo koje može reproducirati boje tona gotovo svih glazbala, a povezano s računalom s programiranim postupkom skladanja može posve automatizirati stvaranje elektron. glazbe.

Mehanička glazbala

Mehanička glazbala ili glazbeni automati naprave su za reprodukciju glazbe gdje glazbenika izvoditelja zamjenjuje mehanizam (glazb. kutije i satovi, melofon, pianola, orkestrion, vergl i dr.). Iako postoje još od antike, razvoj mehan. glazbala dosegnuo je vrhunac u XIX. i XX. st. Pogon im je ručni, hidraulični, pneumatski, satni ili električni. Najvažniji dio mehan. glazbala čini matrica (metalni valjak s izbočinama ili ploča s rupicama, vrpce čvrstog papira s utisnutom skladbom), koja aktivira zvučna tijela. Mehan. glazbala istisnulo je tijekom XX. st. mehan. reproduciranje glazbe s pomoću gramofona i magnetofona.

glazbala. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 9.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22247>.