Goethe, Johann Wolfgang

ilustracija
GOETHE, Johann Wolfgang
ilustracija1ilustracija2

Goethe [gø:'tə], Johann Wolfgang, njemački književnik i mislilac (Frankfurt na Majni, 28. VIII. 1749Weimar, 22. III. 1832). Podrijetlom iz ugledne obitelji; u njemu se rano probudilo zanimanje za književnost, slikarstvo i kazalište. Pravo je studirao u Leipzigu i Strassburgu. U Frankfurtu je radio kao odvjetnik. Prihvativši 1775. poziv vojvode Karla Augusta da se nastani u Weimaru, ubrzo je postao tajni savjetnik te upravljao financijama i javnim službama. Povremeno se intenzivno bavio znanstvenim studijama (botanika, anatomija i osteologija). Već od ranih 1770-ih družio se s J. G. Herderom, koji je u početku bio njegov duhovni mentor. God. 1786. potajno je otputovao iz Weimara u Italiju. Ondje je stekao nov uvid u umjetnost antike i novijega doba, oslobodio se kao čovjek i pjesnik, vrativši se, kritički, nekim klasicističkim načelima. U Weimar se vratio 1788., a od 1791. vodio je novo dvorsko kazalište. God. 1792. objavio je u Leipzigu prvo izdanje svojih Spisa (Schriften, do 1800). Dolazio je u dodir s mnogim uglednicima onoga doba, a od osobite je važnosti njegovo poznanstvo s F. Schillerom i suradnja u njegovim časopisima (Die Horen, Musenalmanach); Schillerova ga je smrt 1805. teško pogodila. God. 1808. želio ga je vidjeti i Napoleon, kojemu se Goethe divio kao »demokratskomu geniju« i izrazu »demonskoga u povijesti«. Od 1816. Goethe se sve više posvećivao znanosti. God. 1823. u njegovu je službu kao tajnik stupio J. P. Eckermann, autor glasovitih Razgovora s Goetheom u posljednjim godinama njegova života (Gespräche mit Goethe in den letzten Jahren seines Lebens, 1823–32). Posljednje godine života Goethe je proveo na dovršenju Fausta, na kojem je radio gotovo šest desetljeća. – Goetheov opus zahvaća gotovo sve književne rodove i nekoliko znanstvenih područja. Uzori su i utjecaji mnogobrojni, obuhvaćaju djela svjetske klasike (Homera, Shakespearea, Bibliju), književnost rokokoa, pučko pjesništvo različitih naroda i njemačke autore (Wielanda, Herdera, Schillera), zatim široko područje povijesti, teorije umjetnosti i prirodnih znanosti. U duhu predromantičarskoga pokreta Sturm und Drang nastalo je prvo osebujno djelo, drama Götz od Berlichingena (Götz von Berlichingen, 1773), koja je doživjela velik uspjeh, a označava Goetheov prekid s klasicističkom estetikom, te po novom tonu i izrazu (odnjegovanome na Shakespeareu) predstavlja novu epohu u njemačkoj književnosti. Roman Patnje mladoga Werthera (Die Leiden des jungen Werthers, 1774) postigao je svjetski uspjeh, zasnovan na rousseauovskom kultu osjećaja i snažnom osobnom doživljaju životnih antinomija. God. 1787. u Italiji je dovršio drame u stihovima Ifigenija na Tauridi (Iphigenie auf Tauris) i u prozi Egmont (1788), a nakon povratka u Weimar slijede: Faust. Fragment (Faust. Ein Fragment, 1790), drama Torquato Tasso (1790), Rimske elegije (Römische Elegien, 1795), jer je Goethe u prvome, weimarskom razdoblju (1755–86), bio isuviše zauzet državničkim poslovima. U Tassu Goethe u stihovima iznosi dramu bolesnoga genija, sukob nerazmjera između darovitosti i uskog života, dok se Elegije odlikuju poganskim senzualizmom i klasičnom dotjeranošću strofa. Na Schillerov poticaj Goethe je dovršio 1796. Naukovanje Wilhelma Meistera (Wilhelm Meisters Lehrjahre), djelo koje je trebalo biti »kazališni« roman, ali je uobličeno kao tzv. razvojni roman (Bildungsroman) s dalekosežnim posljedicama po njemačku i svjetsku književnost. Ep u heksametrima Hermann i Dorothea (Hermann und Dorothea, 1797) osobito je podignuo Goetheov ugled u očima njegovih sunarodnjaka. U njemu je prikazao život i vrijednosni sustav građanstva, potvrdno i ironično u isti mah. God. 1808. objavljen je prvi dio Fausta, 1809. Srodne duše, odn. Izborna srodstva (Die Wahlverwandschaften), koji je za razvoj psihološkog romana početkom XIX. st. podjednako važan kao što je to bio Werther za kraj XVIII. st. Kao ishod desetogodišnjega studija optike pojavilo se 1810. djelo Nauk o bojama (Zur Farbenlehre). God. 1811–14. objavljena su tri sveska njegove intelektualne autobiografije, koju je pisao cijeloga života i povremeno objavljivao dijelove: Pjesništvo i zbilja (Dichtung und Wahrheit). Nižu se zatim djela kao eseji u njegovu časopisu O umjetnosti i starini (Über Kunst und Altertum, 1816–32), zbirka lirike Zapadno-istočni divan (Westöstlicher Divan, 1819), u kojoj poseže prema mudrosti Istoka, a koja svjedoči o autorovoj punoj stvaralačkoj snazi i u dubokoj starosti. God. 1823. nastaje (Marienbadska) Elegija, jedna od najdubljih ljubavnih pjesama europskoga književnoga kruga. God. 1831. dovršio je i drugi dio Fausta, alegorijsko-metaforičkoga spjeva, kojim se obraća budućnosti, a 1831. objavljeni su završni dodatci djelu Pjesništvo i zbilja.

Goetheov književni izraz mijenjao se u tijeku njegova duga i plodna života. U prvom razdoblju on odgovara stilu rokokoa, a kako njegovo djelo sazrijeva, izraz sve više dobiva na samosvojnosti (od izražajnoga dinamizma u Wertheru, preko realističnosti drama Götz od Berlichingena i Egmont), da bi u kasnijem razdoblju – Srodne duše, Faust II, prozne pjesme – stekao glasovitu goetheovsku širinu duha. Najmarkantnija pojava cjelokupne njemačke književnosti, veliki duh čije je djelovanje zahvatilo više od pola stoljeća, Goethe se nametnuo suvremenicima i potomstvu kao obnovitelj lirike, drame, epa i romana, a jednako tako i kao učenjak iznimno oštra i duboka uvida u strukturu i fenomene prirode. Goetheova snaga i veličina leže u njegovoj univerzalnosti. Najveću popularnost kod suvremenika stekao je romanom o Wertheru (u kojem su vidjeli samo sentimentalnu stranu, a previdjeli objektivnu psihološku analizu), dok je najviše snage, dubine i izražajnosti u Faustu, djelu koje je sinteza osobnih autorovih iskustava i bogato strukturiranoga pjesničko-filozofskoga sna o svijetu, kozmička drama o borbi između dobra i zla, duha i tvari, života i ništavila. Goetheova se dozrela koncepcija stoga razvija iz Faustova susreta s Mefistofelesom, likom koji postaje osebujna pokretačka snaga radnje. Djelo je, s toga gledišta, zapravo golem dijalog između dvojice »junaka«, dijalog u kojem se njihovi nazori i spoznaje čas sukobljavaju, čas prožimaju. Mefistofelesu je autor dao vanjska obilježja đavolske spodobe nikle iz srednjovjekovnog praznovjerja. Ali Faustov idejni suparnik nije samo mitski predstavnik zla koji želi ugrabiti Faustovu dušu. Goetheov je jedinstven stvaralački zahvat u tome što je srednjovjekovni motiv preobrazio dajući mu novo misaono značenje. Mefistofeles s Faustom, učenjakom razočaranim zbog jalovosti svojih pokušaja da spozna bit života, sklapa pogodbu obećavajući mu čarobno ispunjenje svih ovozemaljskih želja i radosti. Faustu nije stalo do prolaznih užitaka; njega ispunjava bezgranična težnja za spoznajom uopće, za otkrivanjem novih, neokušanih mogućnosti ljudskoga življenja u stvarnom svijetu. U tome je simbolička sudbina Faustova lika. Goethe je svoje najveće djelo nazvao tragedijom. Individualne sudbine pojedinih likova doista odgovaraju tom pojmu. Ali u Faustovu životnom putu nazire se pozitivna zakonitost koja zapravo transcendira u tragediju. Autor se, slažući se s Hegelom u uvjerenju da napredak čovječanstva sije individualne tragedije, ali da mu krajnji smisao izmiče toj kategoriji, u drugom dijelu svoje dramske fantazije (Faust. Der Tragödie zweiter Teil, dovršen 1831., objavljen 1832) još više udaljio od uobičajene predodžbe o tragediji, udaljivši se ujedno i od konvencionalne dramske kompozicije. Djelo završava spasenjem nemirnoga pregaoca, spasenjem koje je, usprkos mističnoj simbolici, dosljedno u duhu njemačke klasične književnosti i filozofije: težnja za oslobađanjem ljudske kreativnosti humani je odgovor na nihilizam i ne smije podleći u sukobu s njim. Cijeloga svojeg života Goethe je stvarao pjesme i okušao se u svim lirskim rodovima. Iznimnom moći izravnog doživljaja odlikuju se osobito pjesme o ljubavi i prirodi, prožete živom plastičnošću slika i ozvučene savršenom glazbenošću. Mnoga su njegova djela uglazbili velikani svjetske glazbe (Beethoven, Schubert, Schumann, Brahms, Berlioz, Liszt, Gounod, Massenet, Mahler i dr.).

Ostala značajnija djela: komedija Sukrivci (Die Mitschuldigen, 1769), esej O njemačkom graditeljstvu (Von deutscher Baukunst, 1773), tragedija Clavigo (1774), ep Lisac Reiner (Reinecke Fuchs, 1794), Pandora (1807–08), roman Putovanja Wilhelma Meistera (Wilhelm Meisters Wanderjahre, 1821–29). Važnija izdanja: Djela (Werke, 40 svezaka, 1827–31); povijesno-kritičko ili tzv. weimarsko izdanje sveukupnih Goetheovih djela (Sophien-Ausgabe) obuhvaća 143 sveska (1887–1919). U XX. st. objavljeno je nekoliko velikih kritičkih i opsežno komentiranih izdanja.

Goetheovo je djelo na hrvatskom području tijekom XIX. st. primano uglavnom na izvornom jeziku, čime se objašnjava razmjerno kasno tiskanje prijevoda. Tako su Patnje mladoga Werthera (u prijevodu M. C. Nehajeva) objavljene tek 1931., a poezija, romani i druga proza sustavno se prevode tek 1950-ih: Poezija i zbilja (preveo Zdenko Škreb), Wilhelm Meister 1953 (prevela Lela Kostić), Srodne duše 1954 (preveo Dragutin Perković), nekoliko novih prijevoda Werthera (Ivan V. Lalić, Ivo Hergešić, Svevlad Slamnig, Vera Čičin-Šain). Znanost o bojama preveo je D. Vlašić 1995. Na kazališnoj pozornici Goetheova djela prisutna su od prve polovice XIX. st. Egmonta je prevodio Blaž Lorković 1844; Claviga Dimitrija Demeter 1870. Faust je u Zagrebu od 1840. do 1860. bio izvođen tri puta na njemačkome; prvi hrvatski prijevodi potječu od Aleksandra Viraga (1893) i Ise Velikanovića (1919). U XX. st. izveden je Götz von Berlichingen (1911), Ifigenija na Tauridi 1941 (Vladislav Vežić, 1887; Mihovil Kombol, 1942) i Egmont (Branimir Livadić, 1942). Za II. svjetskog rata na zagrebačkoj i osječkoj pozornici insceniran je prvi dio Fausta, obnovljen 1951. u Zagrebu. Prevodili su ga S. Markuš (1934., 1942) i Tito Strozzi (1955., 1970). Goetheovu liriku prevodili su V. Nazor, D. Tadijanović, D. Cesarić, M. Kombol i dr., a neki njihovi prijevodi smatraju se vrhunskim ostvarenjima (Knjiga poezije, 1950; Izabrane pjesme, 1999).

Mladi Goethe, potaknut Herderom i poetikom Sturm und Dranga, poznavao je i prevodio južnoslavenske balade. Pisao je o južnoslavenskom narodnom pjesništvu, a jedan je od njegovih najpoznatijih prijevoda Asanaginica – Klaggesang von der edlen Frauen des Asan Aga, s »morlačkoga«, jer je tekst preuzeo iz Fortisove knjige Put u Dalmaciju (Viaggio in Dalmazia, 1774).

Goethe, Johann Wolfgang. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22489>.