Gotovac, Jakov

ilustracija
GOTOVAC, Jakov

Gotovac, Jakov, hrvatski skladatelj (Split, 11. X. 1895Zagreb, 16. X. 1982). Unatoč tomu što je glazbenička znanja stjecao donekle nesistematično i izvan konvencionalnih institucija – kao privatni učenik A. Meneghello-Dinčića, A. Dobronića, Ć. M. Hrazdire i J. Hatzea u Splitu, povremeno V. Rosenberga Ružića u Zagrebu, te kroz jednogodišnje (1920–21) pribivanje predavanjima J. Marxa na Muzičkoj akademiji u Beču – Gotovac se rano uključio u glazbenu praksu te jednako tako rano i uspješno počeo skladati, što je potom odredilo njegov konačni izbor profesije. Na početku I. svjetskog rata uključio se u rad pjevačkih društava »Zvonimir« i »Lisinski«, sudjelovao je pri organizaciji amaterskoga Hrvatskoga kazališnog društva za Dalmaciju, te od 1919. Splitske filharmonije, a 1922. i Filharmonijskoga društva u Šibeniku. Od 1923. djelovao je u Zagrebu, kao korepetitor te operetni i operni dirigent Hrvatskoga narodnoga kazališta (do 1957) i kao zborovođa Akademskoga pjevačkog društva Mladost (poslije Mladost-Balkan), koje je vodio sve do početka II. svjetskog rata, razvijajući i intenzivnu inozemnu koncertnu djelatnost (Engleska, Njemačka, Čehoslovačka, Grčka itd.). Godine 1943. nekoliko mjeseci obavljao je dužnost direktora i člana uprave Opere Hrvatskoga narodnoga kazališta, da bi nakon rata preuzeo umjetničko vodstvo pjevačkoga društva »Vladimir Nazor«. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1964).

Gotovac je uz vršnjaka K. Baranovića i nešto starijega F. Lhotku najizrazitiji predstavnik tzv. glavne struje nacionalnog glazbenoga smjera u Hrvatskoj, osobito aktualna između dvaju svjetskih ratova. Osnovne značajke te struje – oslanjanje na folklor u okvirima kasnoromantične i neoklasicističke estetike – Gotovac je najuspjelije ostvario u domeni glazbenog kazališta, orkestralnog i zborskog žanra. Nepogrješiv osjećaj za prirodni melodijski i ritamski dinamizam folklorne fraze (geografski i etnički vrlo raznolika podrijetla), gdjekad citirane, a češće imitirane ili simulirane, u njegovim najboljim ostvarenjima (zborskoj Koledi, orkestralnom Simfonijskom kolu i operi Ero s onoga svijeta) pribavio mu je priznanja i popularnost daleko izvan granica vlastite zemlje. Pritom Gotovac gdjekad, kao u Koledi, dodiruje slojeve arhaičnog, ili pak, kao u Simfonijskom kolu, primarnu pučku energiju glazbenosti prevodi u internacionalno razumljiv jezik, koji unutar europske glazbe sredinom XX. st. ispunjava potrebu za osvježenom tradicijom. Obje su osobine idealni spoj pronašle u komičnoj operi Ero s onoga svijeta, u kojoj Gotovac otkriva sve bogatstvo svojega scenskog instinkta i dara za glazbenu ironiju, uspješno ugrađenih i u vokalnim skladbama Jadovanka za teletom ili rugalici Rizvan-aga.

Gotovac, Jakov. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.11.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22846>.