gradišćanski Hrvati

ilustracija
GRADIŠĆANSKI HRVATI, G. Mekinić, Druge knjige dussevnih ...
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

gradišćanski Hrvati, pripadnici hrvatske nacionalne manjine koji žive u austrijskoj pokrajini Gradišće (Burgenland); u širem smislu naziv obuhvaća i Hrvate na susjednim područjima zapadne Madžarske i južne Slovačke (okolica Bratislave), donjoaustrijske Hrvate (uglavnom germanizirani) te moravske Hrvate, koji su nakon 1948. bili raseljeni. Znatan se broj gradišćanskih Hrvata iselio u sjevernu Ameriku, a dio se, nakon pripojenja Austriji 1921., nastanio u Beču. Naziv Gradišće nastao je na prijedlog Mate Meršića Miloradića kao hrvatski prijevod imena austrijske pokrajine Burgenland, osnovane 1921. Otada u literaturu, a potom i u svakidašnji govor, ulazi i etnonim gradišćanski Hrvati. Hrvati u Burgenlandu subjekt su međunarodnoga prava. Austrijskim državnim ugovorom 15. V. 1955. zajamčena su im manjinska prava. Zbog asimilacije i iseljavanja njihov se broj postupno smanjivao; 1951. u Gradišću (Burgenlandu) činili su 12,5% ukupnog stanovništva, 1971. oko 9%, a 1991. bilo ih je oko 7,2% (19 460). Prema podatcima crkvenih i kulturnih institucija u Gradišću ima oko 35 000 Hrvata. Zastupljeni su u zemaljskom parlamentu Burgenlanda.

Gradišćanski su Hrvati zajednica jedinstvenog, rano izdvojenog, etnokulturnog identiteta. Njihova je tradicijska kultura pobuđivala znatno etnografsko zanimanje. Bavili su se ratarstvom, stočarstvom, vinogradarstvom, poslije i trgovinom, razvili su obrte nužne seljačkomu gospodarstvu (postolari, kolari, krojači, kovači). Živjeli su u proširenim obiteljima. Na njihovu bogatu usmenu književnost upozorio je F. Kurelac objavivši 1871. zbirku usmenih pjesama Jačke ili narodne pěsme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah šoprunskoj, mošonjskoj i želěznoj na Ugrih. Oblici usmenoga književnog izražavanja, pjesme (jačke), pripovijetke (povidajke), šaljive priče (šalne štorice) i dr. traju i danas. Gradišćanski su Hrvati očuvali i neke običaje starijega podrijetla, npr. svatovsku funkciju staćila, karmine i naricanje (javkanje), paljenje panja na Badnjak, običaje koledanja i čestitanja (benčanja) između Božića i Nove godine, šibanja o Mladencima (28. XII), paljenje uskrsnih vatri (vuzmeni ognji), šaranje jaja i igre s njima, duhovske krjesove, vjerovanje u vile, vještice (viške, coprnjice), uroke. Narodna nošnja izašla je iz uporabe oko I. svjetskog rata, ali su ostali stari hrvatski nazivi za pojedine dijelove. Najstariji slikovni i opisni prikazi nošnje potječu s početka XIX. st.

Povijest

Potkraj XV. i tijekom XVI. st. pred osmanskim prodorima Hrvati su se iseljavali iz područja Like, Krbave, zapadne Bosne, Korduna, Banovine, Gorskoga kotara i Slavonije i useljavali se u zapadne županije Ugarske te u Kranjsku, Korušku, Štajersku, Slovačku i Moravsku, a manji dio u dolinu Kupe kraj Čabra i Broda ili u primorske utvrde od Senja do Rijeke. Iseljavanje Hrvata odvijalo se u tri selidbena vala. U prvome valu tijekom 1530-ih iseljavalo se stanovništvo srednjovjekovne Hrvatske s prostora od Une do Velebita i od Kupe u Gorskome kotaru do Kapele. Na tome su području Osmanlije u razdoblju od 1503. do 1527. uništili gotovo sva naselja. U drugome valu 1540-ih iseljavalo se stanovništvo srednjovjekovne Slavonije, a u trećem valu tijekom 1550-ih i 1560-ih stanovništvo s područja između rijeka Une i Kupe.

Hrvati iz tih krajeva iseljavali su se zbog osmanske opasnosti kao i zbog obećanja da će dobiti posjede u sigurnijim krajevima Monarhije. Iseljavanje su poticali sami vladari i pojedine hrvatske velikaške obitelji (Batthány, Nádasdy, Zrinski), koji su podupirali dolazak Hrvata i stvaranje novih naselja, a sitnom su plemstvu obećavali brzo napredovanje u političkoj i vojnoj karijeri. Razlog je takva držanju pojedinih velikaša bila želja za što bržim popunjavanjem iseljenih područja zapadne Ugarske, južne Štajerske i Donje Austrije zbog potrebe za radnom snagom, ali i za stanovništvom vičnim oružju i obrani od mogućih osmanskih napada. Protiv te politike u nekoliko je navrata ustajao Hrvatski sabor, koji je 1533. optužio pojedine velikaše zbog nepotrebne selidbe kmetova iz Hrvatske, a 1535. tužio se vladaru na plemstvo Kranjske, Koruške i Štajerske iz istoga razloga. Sabor je zahtijevao da se nakon prestanka opasnosti svi prognanici vrate natrag. Zbog dugotrajnih ratova s Osmanlijama, prognanici su ubrzo u potpunosti organizirali uvjete za život u novoj sredini, ali su sačuvali materinski govor, tradiciju i vjeru, tako da su već u drugom naraštaju bile prekinute sve veze prognanika sa zavičajem u Hrvatskoj. Od tada je započeo njihov zasebni kulturno-povijesni razvoj, neovisan o matičnoj domovini, pri kojem su stvorili vlastitu kulturnu baštinu, pismenost, književnost, školstvo, znanost i vlastiti književni jezik.

U zapadnoj Ugarskoj naselili su krajeve oko gradskih središta Güssinga, Rechnitza i Schleininga, na sjeverozapadu Sopronsku županiju, u srednjem Gradišću vlastelinstvo Železno, zatim prostor od Sopronske gore do Dunava i Bratislave; u Donjoj Austriji nastale su skupine hrvatskih sela na istočnom rubu Beča i između rijeka Leithe i Dunava; naselili su se i na prostoru u Moravskoj i do Malih i Bijelih Karpata na sjeveru Slovačke. Na navedenom prostoru bilo je naseljeno oko 300 hrvatskih sela.

Do nastanka građanske inteligencije među gradišćanskim Hrvatima u polovici XIX. st., glavni nositelji nacionalne ideje i pokreta bili su svećenici. Pod utjecajem hrvatskoga narodnog preporoda oni su zajedno s građanskom inteligencijom preuzeli u zadaću stvaranje jedinstvenoga pravopisa i književnoga jezika među gradišćanskim Hrvatima. Prekretnica u očuvanju nacionalnog identiteta bio je Zakon o narodnostima iz 1863., koji je nemadžarskim narodima u Ugarskoj osigurao upotrebu njihova jezika u školi, crkvi i mjesnoj upravi. Taj je zakon omogućio razvoj nacionalnog pokreta u XIX. st. i stvaranje hrvatskih crkvenih šestorazrednih škola, čime se djelovanje pokreta proširilo među seosko stanovništvo. Hrvatski preporoditelji, okupljeni oko M. Meršića Miloradića, pokrenuli su 1910. prve tjedne novine (Naše novine) koje će pridonijeti daljnjoj popularizaciji jezične, kulturne i nacionalne integracije. Usporedno s procesom nacionalnog okupljanja trajao je proces asimilacije dijela gradišćanskih Hrvata.

Raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. taj se proces ubrzao jer je područje naseljeno gradišćanskim Hrvatima bilo podijeljeno između Austrije, Čehoslovačke i Madžarske. Nakon 1921. veći dio zapadne Ugarske naseljene Hrvatima ušao je u sastav Austrije, koja je na tome području uspostavila novu pokrajinu Gradišće (Burgenland), po kojoj je hrvatska manjina dobila ime gradišćanski Hrvati. God. 1922. osnovana je Apostolska administratura Gradišće–Burgenland, pa je započelo postupno uvođenje nastave njemačkog jezika u osnovne škole i ukidanje dvojezičnih škola. Taj je proces bio privremeno zaustavljen donošenjem Zemaljskoga školskog zakona 1937., koji je omogućio rad hrvatskih osnovnih škola, ali je zbog Hitlerova pripojenja Austrije 1938. bio ukinut. Nakon II. svjetskog rata taj se proces nastavio sve do potpisivanja Državnog ugovora 1955., koji je u čl. 7 osigurao gradišćanskim Hrvatima upotrebu hrvatskog jezika u školstvu, sudstvu i javnoj upravi. God. 1960. osnovana je samostalna biskupija Železno–Eisenstadt, a 1972. osnovan je Komitet za prava gradišćanskih Hrvata. Donošenjem Zakona o narodnim manjinama 1976. Austrija je ograničila upotrebu hrvatskoga jezika u javnome životu. God. 1987. ustavnom tužbom bio je ukinut dio toga zakona i hrvatski jezik bio je uveden kao službeni u 6 od 7 kotara Gradišća. Od 1993. hrvatske organizacije šalju zastupnike u Vijeće za nacionalne manjine austrijske vlade. Temelj je okupljanja i institucionalnog djelovanja gradišćanskih Hrvata u radu društava (Hrvatsko gradišćansko kulturno društvo u Beču, 1934; Hrvatsko nakladno društvo, 1947., koje se od 1960. zove Hrvatsko štamparsko društvo; Hrvatski akademski klub u Beču, 1948) i glasila (Crikveni glasnik, 1946; Naše selo i Naš tjednik, 1947; Naša domovina, 1952; Glas, 1957; Novi glas, 1969; Put, 1981).

Gradišćanskohrvatski jezik

Gradišćanski Hrvati govore sva tri hrvatska narječja. Najviše je čakavaca, ali ima i štokavaca (npr. Bandol, Parapatić-Brig i još neka sela u tzv. Vlahiji) i nešto kajkavaca (npr. Vedešin, Umok, Hrvatski Grob). Kako i u matici zemlji tako su i u gradišćanskohrvatskoj dijaspori znatne govorne razlike i unutar svakoga narječja.

Čakavski govori imaju ove posebnosti: 3 naslijeđena (stara) naglaska (``, ˜, ˆ), ali s nejednakom distribucijom; ikavsko-ekavski izgovor, djelomično i samo ikavski (npr. Stinjaki); rječničke posebnosti (među njima i zamjenica ča).

Štokavske govore obilježavaju: pretežno starije mjesto naglaska, uz neke mjesne inovacije (npr. Bandol), ikavski izgovor (s rijetkim iznimkama), rječnički štokavizmi (pa i zamjenica što).

Kajkavske govore određuju: izgovorne varijacije refleksa staroga glasa ě od monoftonškoga (e̯, ẹ) do diftonškoga izgovora (je, (i)je / 61721e, (i) 61721e), ovisno o naglasku i glasovnom okruženju; neutraliziran stari dugouzlazni naglasak tipa ˜ (˜ > ˆ) i često izostajanje kajkavske metatonije (zdȉgnula, mȉslila); rječničke posebnosti (među njima i zamjenica kaj).

Književni jezik gradišćanskih Hrvata ima polazište i uporište u čakavskoj govornoj osnovici, ali sa znatnim inojezičnim utjecajima, posebice njemačkim i madžarskim (ponešto i slovačkim), i to ne samo u rječniku nego i u sintaksi i fonetici. Sve je zapaženije nastojanje da se u pojedinim osobinama prilagođuje hrvatskome književnom jeziku, pogotovu s gledišta svoje raznolike funkcionalnosti. Na taj način gradišćanskohrvatski književnojezični izraz istodobno funkcionira i kao samostalan hrvatski književni mikrojezik (za gradišćanske Hrvate) i kao svojevrstan varijetet (pretežno čakavski) hrvatskoga književnog jezika u Hrvatskoj. Postupno približavanje hrvatskome književnom jeziku, i crpenje iz njega, uz zadržavanje tipičnih gradišćanskohrvatskih jezičnih posebnosti postaje sve više zajedničko sredstvo iznaddijalekatske, javne usmene komunikacije, tj. gradišćanskohrvatska se jezična koine ustaljuje kao standardni jezik i u pismenom i u usmenom priopćavanju. Hrvati Gradišćanci upravo u svojoj jezičnoj posebnosti, nastaloj onako kako je opisano, gledaju zalog i svoje današnje i svoje sutrašnje opstojnosti kao nacionalne manjine u germanskom i madžarskom (donekle i slovačkom) moru. Postojanje gradišćanskohrvatskog jezika nije dakle samo u funkciji gologa vegetiranja narodne manjine nego jednako i u funkciji njezina kulturnoga i duhovnoga rasta.

Književnost

Početci pismenosti vežu se prema jednima uz knjigu »Postila« (1568), što ju je S. Konzul Istranin (1521 – nakon 1568) u suradnji s Antonom Dalmatinom (početak XVI. st. – 1579) sastavio za Hrvate u Gradišću, a prema drugima uz Očenaš i unakrsnu pjesmu na glagoljici, bosančici i latinici u »Klimpuškom misalu« (1501). Ima i mišljenja da prvi tragovi sežu čak na kraj XIV. st. (ako se prihvati raniji dolazak Hrvata u Gradišće). No književnost započinje zbirkama »Duševne pesne« (1609) i »Druge knjige duševnih pesan« (1611) protestantskoga pisca G. Mekinića Pythiraeusa (? – 1617), a nov su joj poticaj – kod katoličkih Hrvata – dala protureformacijska gibanja. Do početka XX. st. književnost je bila pretežito nabožna (katekizmi, molitvenici, lekcionari i sl.), namijenjena ponajprije seoskomu čitateljstvu, djela su često bila anonimna, nije bilo normiranoga jedinstvenog jezika; iz praktičnih i domoljubnih razloga, tu su književnost stvarali ponajviše svećenici i redovnici, a veze s matičnom zemljom bile su slabe. Među piscima se ističu: J. Mulih (1694–1754), Godefrid Palković (1714–78), L. Bogović (1719–89), E. M. Kragel (1725–88), M. Laáb (oko 1746–1823), J. Ficko (1772–1843), M. Drobilić (1808–91), T. Jordan (1815–93), G. Glavanić (1833–72) i dr. Pol. XIX. st. nastaju određene novὶne pod utjecajem hrvatskoga narodnog preporoda, kada se pomišlja na bolje povezivanje s Hrvatskom. Uz svećenike nerijetko su pisci sada i učitelji, pa se pojavljuje i svjetovno štivo namijenjeno puku, školski udžbenici, kalendari, prijevodi s njemačkoga i madžarskoga (uglavnom djela za svakodnevne potrebe puka). Poznatiji su pisci M. Naković (1840–1900), I. Mušković (1848–1930), M. Borenić (1850–1939), Ivan Čuković (1865–1944), P. Jandrišević (1879–1938), I. Blažević (1888–1946) i dr. Mnogi su gradišćanski Hrvati pisali njemački, madžarski i latinski. Jači razvoj gradišćanskohrvatska književnost doživjela je početkom XX. st. kada se pojavio značajniji pjesnik Mate Meršić Miloradić (1850–1928), dramski i prozni pisac Ignac Horvat (1895–1973) te kulturološki, duhovni i književni djelatnici Martin Meršić st. (1868–1943) i Martin Meršić ml. (1894–1983). U to se doba pokreću novine i kalendari koji potiču i održavaju nacionalnu svijest te potiču književni rad, objavljuju se čitanke, gramatike i dr. Prvu povijest gradišćanskohrvatske književnosti (»Naši pisci i književnost«, 1912) napisao je F. Sedenik (1862–1920). Nakon II. svjetskog rata javili su se i značajni pisci i književni znanstvenici: A. Blazović (1921–2004), Franz Probst (1919–93), N. Benčić (r. 1938), Ivan (Lav) Sučić (r. 1938) i dr. Mlađi pjesnici: Mathilda Bölcs (r. 1949), J. Čenar (r. 1956), P. Tyran (r. 1955), H. Gassner (r. 1955) i dr. ugledaju se u europske uzore i težnje. U poratnom razdoblju jezik se sve više povezuje sa standardnim jezikom stare domovine.

Glazba

Jednoglasnim, dijelom i dvoglasnim dijatonskim napjevima, izvode se ljubavne, svadbene, koledarske, pripovjedne i pogrebne pjesme. Uz vlastite melodije, gradišćanski Hrvati prihvatili su i pojedine njemačke, madžarske i slovačke napjeve, u XX. st. i popularne urbane popijevke te zabavnu glazbu iz Hrvatske. Još sredinom toga stoljeća kantori su pjevali spričanje, pjesmu kojom se umrli oprašta od rodbine; u južnome Gradišću sačuvalo se javkanje, naricanje žena za pokojnikom prilikom ukopa i kasnijih dolazaka na njegov grob.

U instrumentalnoj glazbi nalaze se violina i bas, harmonika dugmetara, usna harmonika i klarinet, ponegdje i manji puhački sastavi. Sviranje u tambure pojavilo se između dvaju svjetskih ratova. Nakon 1945. snažno se razvilo u organizirano glazbovanje pod vodstvom dirigenta, koje uz tradicionalne često izvodi i gradišćanskohrvatske zabavne popijevke. Odgovarajućim suvremenim instrumentalnim sastavima od 1970. nastupa hrvatska gradišćanska pop glazba, od 1980. i rock, njemačkim, engleskim i hrvatskim tekstovima jačajući hrvatsku narodnu svijest.

Uza starije crkvene napjeve kojima se paralele nalaze u madžarskoj zbirci Cantus catholici (1651), hrvatskoj Cithara octochorda (1701) i njemačkim klasicističkim melodijama, gradišćanski Hrvati pjevaju svoje božićne, uskrsne, marijanske i pogrebne napjeve. Od gradišćanskohrvatskih skladatelja valja spomenuti Ivana Vukovića (1876–1958), Ferija Sučića (1918–2012) i posebno Štefana Kočiša (r. 1930), ujedno orguljaša, pjevača i glazbenog pedagoga.

gradišćanski Hrvati. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=22976>.