groblje, mjesto uređeno za zajednički pokop mrtvih. Može biti podzemno, u razini tla i nadzemno. U prapovijesti grob je bilo na otvorenu prostoru izvan naselja (megalitske nekropole). U starom Egiptu groblja su se nalazila u pustinji zapadno od rijeke Nila. U starih Grka groblje je bilo izvan gradskih zidina, a u starom Rimu najprije je bilo unutar zidina, a poslije je premješteno izvan grada, obično uz cestu. Prvi kršćani (II–V. st.) imali su podzemna groblja (katakombe), a tako i ondašnji Židovi. U kršćanskom srednjem vijeku pogreb se obavljao oko crkava ili u crkvenim kriptama. Potkraj srednjega vijeka zbog kuge su se planski podizala groblja izvan gradova. U višekonfesionalnoj sredini postoje posebna konfesionalna groblja (katoličko, pravoslavno, židovsko, muslimansko). U modernim gradovima groblje ponovno ulazi u urbanističku cjelinu i uređuje se po pravilima vrtne arhitekture. U laičkim državama groblje u cjelini gubi konfesionalno obilježje, ali ga ne gube i pojedini grobovi. – U Hrvatskoj je najveće ostvarenje grobne arhitekture Mirogoj u Zagrebu (otvoreno 1876); autor groblja, mrtvačnica i arkada bio je H. Bollé. Iz prve polovice XX. st. najvrjednije je varaždinsko groblje (nastajalo od 1905. do 1946), a iz druge Miroševac u Zagrebu, prema projektu J. Seissela (otvoreno 1953), zatim Lovrinac u Splitu iz 1970-ih, prema projektu M. i J. Kolenza i S. Jurković, te krematorij u Zagrebu iz 1980-ih, djelo M. Hržića, Z. Krznarića i D. Mancea.
