Grubišić, hrvatska plemićka obitelj podrijetlom iz Olova u srednjoj Bosni. God. 1555. obitelj se podijelila na tri grane. Prvu granu činili su potomci Eskera, koji su ostali živjeti u Bosni i kojima se izgubio svaki trag. Drugu granu činili su potomci Mihajla Grubišića, koji su se pred najezdom Osmanlija povukli u Dalmaciju i podijelili na dvije grane. Prvu dalmatinsku granu činili su makarski knezovi Grubišići naseljeni u Tučepima, gdje im se nalazio dvor. Drugu su dalmatinsku granu činili omiški Grubišići, koji su 1763. dobili od Venecije naslov »conte Veneto«. God. 1860. Pavle Grubišić dobio je austrijsko plemstvo s pridjevkom »od Kereszturma«. Treću granu činili su potomci Bernarda Grubišića. U povijesnim izvorima taj se ogranak prvi put spominje 1653. u obliku Bergnakovich aliter Grubisich. Oni su se prije 1667. iz Olova preselili u Sarajevo, odakle su vodili razgranatu trgovačku djelatnost, po kojoj su bili jedna od najpoznatijih obitelji iz Bosne u XVII. st. God. 1659. Andrija (spominje se 1653 – oko 1672) dobio je od cara Leopolda I. ugarsko barunstvo i grb, a 1661. nominalno neke posjede u Bosni. Nakon 1697. obitelj se odselila u Ilok. S Franjom Nikolom (1716–85) taj je ogranak izumro. God. 1803. Josip i Antun baruni Brnjaković dobili su od cara Franje I. posjede u Banatu, promijenili ime u Bernáthffy L. B. de Olovacz i stvorili madžarski ogranak. Posljednji muški potomak te grane bio je Franjo (?–1833).
