Gruzija

ilustracija
GRUZIJA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Gruzija (gruzijski Sakartvelo), država na području Kavkaza, zapadnim dijelom uz Crno more (duljina obale 310 km); na sjeveru graniči s Rusijom (723 km), na istoku i jugoistoku s Azerbajdžanom (322 km), na jugu s Armenijom (164 km) i Turskom (252 km). Obuhvaća 69 700 km² (bez Abhazije i regije Chinvali / Južne Osetije 57 160 km²).

Prirodna obilježja

Gruzija je pretežito planinska zemlja (54% teritorija leži iznad 1000 m) s izrazitom reljefnom raznolikošću. Na sjeveru obuhvaća južne ogranke Velikoga Kavkaza (najviši su vrhovi Šhara/Šxara, 5068 m, i Jangi-Tau, 5058 m), raščlanjene dubokim riječnim dolinama, a na jugu dio Maloga Kavkaza (2850 m). Između njih pružaju se međuplaninske udoline i nizine; na zapadu, u porječju donjega toka rijeke Rioni do obale Crnoga mora, pruža se Kolhidska nizina (Kolheti), prekrivena debelim slojem aluvijalnih naslaga. U središnjem i istočnome dijelu, uz rijeku Kuru, pružaju se nizine: Unutrašnja Kartli, Donja Kartli i Alazani. Na krajnjem južnome dijelu zemlje izdiže se vulkansko Samsarsko gorje (Didi Abuli, 3301 m). U planinskome području česti su potresi i klizanja zemljišta.

Glavna je rijeka istočne Gruzije Kura (gruzijski Mtkvari; 1364 km), koja izvire u Turskoj i utječe u Kaspijsko jezero (Azerbajdžan), a zapadne Rioni (327 km), koja izvire na Velikom Kavkazu, a utječe u Crno more kraj luke Poti. Porječje donjega toka Rionija, nekad močvarni kraj, izgradnjom kanala postalo je glavni ratarski kraj Gruzije (uzgoj suptropskih kultura). Rijeke Velikoga i Maloga Kavkaza usjekle su duboke doline; njihove vode koriste se za rad hidroelektrana.

Klima je suptropska (primorje, Kolhidska nizina, nizine istočnoga dijela zemlje) do umjereno kontinentalna (Imeretijska, Iorska i Džavahetijska visoravan), a ovisi o udaljenosti od Crnoga mora i nadmorskoj visini. Na zapadu, uz Crno more i u Kolhidskoj nizini, do 600 m visine, prevladava vlažna suptropska klima (1000 do 2800 mm oborina godišnje); srednja temperatura u siječnju iznosi 5 °C, a u srpnju 23,6 °C. Nizine istočnoga dijela zemlje, zaštićene planinama od hladnih zračnih masa sa sjevera zimi i toplih zračnih masa s Crnoga mora, imaju suhu suptropsku klimu s nižim temperaturama zimi i manjom količinom oborina (500 do 800 mm godišnje). Granica je vječnoga snijega na 2800 do 3600 m; ledenjaci prekrivaju 508 km² ili 0,7% teritorija.

Šume prekrivaju više od 39% površine; u nižim predjelima prevladava hrast, grab, kesten, a u višima bukva, jela, omorika, bor; iznad 1880 m prostiru se visokoplaninski pašnjaci. Velik je broj biljnih (Pinus pithyusa) i životinjskih endema.

Stanovništvo

U Gruziji živi 3 713 804 st. prema popisu iz 2014 (bez stanovništva Abhazije i regije Chinvali / Južne Osetije) ili 15% manje stanovnika nego 2002 (4 371 535 st.), a prema procjeni za 2017. godinu 3 718 200 st. Prosječna je gustoća naseljenosti 65,0 st./km² (2014), a najveća je uz obalu Crnoga mora (200 do 250 st./km²), u Kolhidskoj nizini i dolinama rijekâ Kure i Alazanija. Populacija Gruzije etnički je sve homogenija; Gruzijci čine 86,8% (2014; 83,8% stanovništva u 2002., na području bez Abhazije i Južne Osetije, a 70,1% stanovništva 1989. na području cijele Gruzije), Azerbajdžanci 6,3%, Armenci 4,5%, Rusi 0,7%, Oseti 0,4%, Kurdi 0,3%, Ukrajinci 0,2%, a ostali narodi 0,8%. Službeni je jezik gruzijski. Vjernici su pretežito kršćani, uglavnom pripadnici Gruzijske pravoslavne crkve (83,4%, 2014), te Armenske apostolske crkve (2,9%) i rimokatolici (0,5%); muslimani (suniti) čine 10,7% stanovništva. U Gruziji je 1959. živjelo 4 044 000 st., 1979. godine 4 686 400 st., a 1989. godine 5 443 400 st. Broj stanovnika povećavao se sve do 1992 (5 467 000 st.). Iseljivanje je bilo veće od useljivanja već tijekom 1980-ih, pojačalo se od 1989., a vrhunac je dosegnulo nakon raspada SSSR-a (127 000 više iseljenih nego useljenih 1995). Nakon proglašenja neovisnosti zemlju napušta uglavnom negruzijsko stanovništvo (Rusi, Armenci, Ukrajinci i dr.); u razdoblju 1991–2002. Gruzija je migracijama izgubila 894 100 st. U razdoblju 2003–12. trend iseljivanja slabi (u pojedinim godinama je useljivanje veće od iseljivanja), pa je u tom razdoblju Gruzija vanjskim migracijama dobila 62 300 st.; u razdoblju 2012–16. opet je jače iseljivanje od useljivanja. Početkom ratnih sukoba 1990-ih mnogi Oseti napuštaju Južnu Osetiju i sele se u rusku Sjevernu Osetiju, a Gruzijci se iseljuju s područja Abhazije (1992. je zbog rata izbjeglo iz Abhazije 250 000 st.). Prosječni porast broja stanovnika u razdoblju 2011–16. iznosio je – 1,5% godišnje. Prirodni priraštaj iznosi 1,6‰ (2016; u razdoblju 2006–13. iznosio je prosječno 2,4‰), natalitet 15,2‰, mortalitet 13,7‰, a smrtnost dojenčadi 9,0‰. Stanovništvo polako stari; u dobi je do 14 godina 18,6% populacije (2014; 21,0% u 2002), od 15 do 64 godine 67,1%, a starije je od 65 godina 14,3% (12,7% u 2002). Očekivano trajanje života za žene rođene 2013. iznosi 79,4 godine, a za muškarce 70,8 godina. Ekonomski je aktivno 2 021 500 st. (2015), od čega je nezaposleno 12,0%; u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu aktivno je 44,7% (2017), u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 11,2%, a u uslužnim djelatnostima 44,1%. Glavni je grad Tbilisi s 1 108 717 st. (2014), u kojem je najstarije gruzijsko sveučilište (osnovano 1918). Ostali su veći gradovi (2014) Batumi (152 839 st.), Kutaisi (147 635 st.), Rustavi (125 103 st.), Gori (48 143 st.) i Zugdidi (42 998 st.). U gradovima živi 57,2% stanovništva (2014).

Gospodarstvo

Stjecanjem neovisnosti 1991. napušten je sovjetski socijalistički gospodarski sustav, te je započela tranzicija u smjeru stvaranja tržišne privrede. Gospodarski razvoj bio je opterećen i separatističkom pobunom (1991–93), trgovinskom blokadom koju je nametnula Rusija (2006–13) te pogoršanjem rusko-ukrajinskih odnosa (od 2014). Tek 2013. vrijednost BDP-a dosegnula je razinu od 80% BDP-a iz 1990. U razdoblju od 2013. do 2015. prosječna godišnja stopa rasta BDP-a iznosila je 3,6%. Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2015. bila je 14 milijarda USD; BDP po stanovniku iznosio je oko 2840 USD. Prema udjelu u sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (68,7%), a potom industrijski (22,1%) i poljoprivredni (9,2%). Značajan je razvoj turizma (16% BDP-a, 2013). Industrija se zasniva na rudarstvu i metalurgiji, proizvodnji vozila (lokomotive, traktori i dr.), hrane, tekstila, obuće i drvne građe. Od prirodnih izvora Gruzija je bogata vodama, šumama, rudama mangana, bakra i željeza, a ima manje zalihe ugljena i nafte. Povoljna klima omogućuje uzgoj mnogobrojnih vrsta voća i čaja. Znatna je i proizvodnja grožđa i vina (6,4% izvoza 2014). Udjel siromašnoga stanovništva je 11,6% (2014), a stopa nezaposlenosti je 16,7% (2015). Veličina javnoga duga je 38,8% BDP-a (2015). Vrijednost izvoza ostvarenoga 2015. bila je 3,5 milijarda USD (3,9 milijarda USD, 2014), a uvoza 7,4 milijarde USD (8,2 milijarde USD, 2014). U izvozu prednjače vozila i oprema, prehrambeni proizvodi i vino, željezo, čelik, rude, kemikalije i dr. Najviše uvozi naftne proizvode (2014. goriva čine 16,7% uvoza) i kemikalije, hranu, elektroničke i telekomunikacijske proizvode i opremu, vozila, farmaceutske proizvode, robu široke potrošnje i dr. Sa zemljama Europske unije ostvaruje 21,8% izvoza i 27,6% uvoza (2014); najvažniji su partneri Njemačka, Rumunjska, Italija i Bugarska. Prema udjelu u izvozu (2014) značajni partneri također su Azerbajdžan (19%), Armenija (10%), Rusija (9,6%) i Turska (8,4%), dok je u uvozu važan udjel Turske (20,1%), Kine (8,5%), Azerbajdžana (7,4%), Rusije (6,7%) i Ukrajine (6,4%). Gruzija je važna tranzitna zemlja u prijenosu nafte i plina iz Rusije i Azerbajdžana prema Armeniji i Turskoj. Od 2000. članica je Svjetske trgovinske organizacije. Sporazum o pridruživanju Europskoj uniji potpisala je 2014.

Promet

Željeznička mreža duga je 1576 km (2015); glavna pruga povezuje Tbilisi s crnomorskim lukama te s Armenijom i Azerbajdžanom (Baku). Cestovna mreža duga je 20 553 km. Zbog unutarnjih oružanih sukoba 1992–94. željeznički i cestovni promet, u kojem veliku ulogu ima tranzitni promet, zabilježili su velik pad (teretni je 2012. iznosio samo 19,4% prometa iz 1991). Potkraj 2017. otvorena je željeznička pruga Kars–Tbilisi–Baku, koja standardnom širinom pruge povezuje Tursku s područjem Kavkaza, a ne prolazi Armenijom (do 1993. pruga Kars–Tbilisi–Baku prolazila je kroz Armeniju). Kroz Gruziju prolazi naftovod dug 883 km, od azerbajdžanskih nalazišta u Kaspijskom jezeru preko Bakua do naftnoga terminala Supsa kraj Potija na obali Crnoga mora, kao i trasa koja ide iz Bakua do turskog naftnoga terminala Ceyhan. Glavna je zračna luka Tbilisi, a morske luke Batumi i Poti.

Novac

Novčana je jedinica lari (GEL); 1 lari = 100 tetrija.

Povijest

Tragova ljudskih naselja na području Gruzije ima već iz paleolitika. Starogruzijska su plemena nastanjivala te krajeve vjerojatno od polovice II. tisućljeća pr. Kr. U razdoblju od VI. do IV. st. pr. Kr. stvorene su ondje dvije države, na zapadu Kolhida pod grčkim, a na istoku Iberija pod perzijskim utjecajem, koje su u I. st. pr. Kr. pokorili Rimljani. U III. i IV. st. u Gruziji se proširilo kršćanstvo. Tijekom IV. i V. st. Kolhida (Lazika) je pod vlasti Istočnorimskoga Carstva, a Iberija (Kartli) pod vlasti perzijskih Sasanida. Oslobodivši se u VI. st., Iberija se u VII–IX. st. nalazila pod vlašću Arapa. Kolhida se oslobodila bizantske vlasti u VIII. st. Nekoliko neovisnih državica na području Gruzije ujedinilo se tijekom X–XI. st. pod dinastijom Bagration (Bagrationovići). David Graditelj (1089–1125) suzbio je invaziju Seldžuka. Za Đure (Giorgia) III. (1156–84) i njegove kćeri Tamar (1184–1213) Gruzija je dosegnula vrhunac širenja i procvat osebujne kulture koja je preuzela utjecaje Grka-Bizantinaca, Arapa i Perzijanaca. Mongolske provale i osvajanja tijekom XIII. i XIV. st. opustošila su zemlju (Timur osam puta 1386–1403), koja se od vlasti mongolskih kanova oslobodila u XV. st., ali se raspala na nekoliko manjih kraljevstava (Imereti, Kartli i Kaheti) i kneževina. U XVI–XVIII. st. Gruzija je bila u interesnoj sferi Osmanskoga Carstva i Perzije. Sporazumom 1555. i 1639. Osmansko Carstvo dobilo je suverenitet nad zapadnom Imereti i nekoliko kneževina, a Perzija nad istočnim kraljevstvima Kartli i Kaheti. Oslobodivši se perzijskoga gospodstva, Kartli i Kaheti ujedinile su se 1762. u Istočnogruzijsko Kraljevstvo, kojega je vladar Heraklije (Erekle) II., 1783., prihvatio protektorat ruskoga cara (carice Katarine II.).

Ruski car Aleksandar I. manifestom je ukinuo Istočnogruzijsko Kraljevstvo 1801. Na početku XIX. st. u sklop Rusije došla je i Zapadna Gruzija: kraljevstvo Imereti te Megrelska, Gurijska, Svahetska i Abhaska kneževina, čime je najveći dio Gruzijaca došao pod vlast carske Rusije. Uz pomoć lokalnih feudalaca – koji su ukidanjem kmetstva 1864. nagrađeni većim zemljišnim maksimumom i tako relativno bolje prošli nego plemići najvećega dijela carske Rusije – ta je vlast počela Gruziju rusificirati. Tako je Gruzijska pravoslavna crkva priključena Ruskoj pravoslavnoj crkvi 1811., a 1817. stvoren je Gruzijski egzarhat, ukinuta upravna autonomija i nametnut ruski jezik. Česti su bili protufeudalni i protucarski ustanci kmetova (1804., 1812., 1819., 1841. i 1853–55), ali im se stanje nije poboljšalo ni nakon ukidanja kmetstva 1864. Nezadovoljstvo je dovelo do ranog prihvaćanja socijalističkih ideja, pa je 1893. u Tbilisiju osnovana grupa »Mesame Dasi«, prva marksistička socijaldemokratska organizacija Zakavkaskoga područja. U Veljačkoj revoluciji 1917. vlast su preuzeli menjševici i u koaliciji s manjim građanskim grupacijama 26. V. 1918. proglasili neovisnost Gruzije, oslanjajući se na pomoć Nijemaca, a poslije Britanaca i Turaka, koji su okupirali dio pograničnoga područja. Iako ju je boljševička vlada u Moskvi prva priznala, 7. V. 1920., nakon intervencije Crvene armije i poraza u građanskom ratu Gruzija je 25. II. 1921. postala sovjetska republika. Od 12. III. 1922. do 5. XII. 1936. zajedno s Azerbajdžanom i Armenijom bila je zemlja članica Zakavkaske federacije, a 1936. postala je zemljom članicom Sovjetskog Saveza. – Polazeći od gruzijskoga teritorija, SSSR je 1973. s Turskom sporazumno razgraničio teritorijalno more. Nakon najave ustavnih promjena koje bi osnažile ruski politički i kulturni utjecaj, u Tbilisiju su 1978. izbile demonstracije. Potom je proruska vlast autonomne republike Abhazije tražila izdvajanje iz Gruzije i priključenje Rusiji. Ti su zahtjevi odbijeni, ali su 1989. obnovljeni, što je potaknulo demonstracije u Tbilisiju sa zahtjevima za neovisnost Gruzije (s dvadesetak poginulih). Na prvim višestranačkim izborima potkraj listopada 1990. pobijedio je oporbeni blok pod vodstvom Zviada Gamzahurdije, koji je izabran za predsjednika. Protivio se ruskom utjecaju, što je pogoršalo međuetničke odnose. Uoči izbora, komunistički prvaci u autonomnoj oblasti Južnoj Osetiji proglasili su republiku (kao dio SSSR-a). U prosincu 1990. upravno su je izdvojili iz Gruzije, a vlast u Tbilisiju zauzvrat im je ukinula autonomiju. Neovisnost Gruzije proglašena je 9. IV. 1991., a formalno je bila na snazi nakon sporazumnoga raspuštanja SSSR-a 22. XII. 1991. Autoritarna Gamzahurdijina vladavina izazvala je podjele u vlasti te oružane sukobe u Tbilisiju potkraj 1991; oni su okončani u siječnju 1992. porazom Gamzahurdijinih snaga, a vlast je preuzelo vojno vijeće. Na njegov poziv upravljanje privremenom vladom preuzeo je Eduard Ševarnadze (u ožujku 1992), koji je nakon izbora u listopadu 1992. postao premijer. Oružani sukobi vladinih snaga i pobunjenika izbili su u polovici 1992. u Južnoj Osetiji i u Abhaziji. Pobune Oseta i Abhaza dijelom je podupirala Rusija kako bi održala svoj utjecaj u Gruziji i na Kavkazu. U lipnju 1992. Gruzija, uz rusko posredovanje, dogovorila je primirje u Južnoj Osetiji. Odnose s Rusijom Gruzija poboljšava uključivanjem u Zajednicu Neovisnih Država (ZND) u listopadu 1993. Nakon nekoliko neuspjelih primirja, rat u Abhaziji okončan je sporazumom 1. XII. 1993. Abhaziji je zajamčena autonomija, a primirje nadziru promatračka misija UN-a i ruske mirovne snage. Ševarnadze je 1995. izabran za predsjednika (ponovno 2000). Izbjegao je nekoliko atentata (1995., 1998), a njegov Građanski savez Gruzije pobijedio je na parlamentarnim izborima potkraj 1999. U drugoj polovici 1990-ih Gruzija ostaje politički nestabilna, povremeno se događaju sukobi u Abhaziji (1998), u kojoj djeluju progruzijske oružane skupine, a neuspješni pregovori o političkom rješenju traju i 2001. Od 2004. predsjednik je Mihail Šakašvili (reizabran je 2008, potiče suradnju s Europskom unijom, SAD-om i NATO-om); u kolovozu 2008. pokrenuo je napad na Južnu Osetiju nakon kojeg Rusija vojno intervenira i priznaje državnu neovisnost Abhazije i Južne Osetije (u sukobima je bilo više stotina poginulih). Šakašvilijeva politika i autoritarna vladavima izazvali su političku krizu 2008–09. i oporbene prosvjede za njegovom smjenom. Na parlamentarnim izborima u listopadu 2012. pobijedila je opozicijska koalicija Gruzijski san, a njezin predvodnik i financijer Bidzin Ivanišvili postao je premijer. Nastojao je ograničiti ovlasti predsjednika Šakašvilija i poticao je njegovu smjenu. Na predsjedničkim izborima u listopadu 2013. pobijedio je Georgij Margvelašvili (kandidat Gruzijskoga sna).

Politički sustav

Prema Ustavu od 24. VIII. 1995., Gruzija je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države; biraju ga građani na izravnim izborima za mandat od 5 godina i na najviše dva uzastopna mandata. Predsjednik republike nadzire rad ministarstava unutarnjih poslova, pravosuđa i obrane. Izvršnu vlast ima vlada, koja upravlja državom u svim područjima osim onih koji su pod resorima kojima upravlja predsjednik republike. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Gruzijski parlament (Sakartvelos Parlamenti) sa 150 zastupnika, koje izravno biraju građani za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Ustavni sud nadzire ustavnost pravnoga sustava. Vrhovni sud, u sustavu sudbene vlasti i procedure, kontrolira rad svih sudova države. Država je administrativno podijeljena na dvije autonomne republike, devet regija i jedan grad. Nacionalni praznik: Dan neovisnosti, 26. svibnja (1918).

Gruzija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23590>.