Gunjača, Stjepan, hrvatski arheolog i povjesničar (Sinj, 28. IX. 1909 – Split, 6. XII. 1981). Studij povijesti i zemljopisa završio 1933. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1936. Godine 1933. postao kustosom Muzeja Savske i Primorske banovine u Kninu (prije Muzej hrvatskih starina), pa ga je iz franjevačkog samostana preselio u kninsku tvrđavu. Godine 1939. obnovio je rad Hrvatskoga starinarskog društva, koje je djelovalo do svibnja 1941. Početkom II. svjetskog rata (do rujna 1941), zbog opasnosti od ratnih razaranja, prenio je muzejske izloške iz Knina u svoju kuću u Sinju. Od kraja 1944. do sredine 1946. direktor je Arheološkoga muzeja u Zadru. Godine 1946–76. bio je direktor Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, pri kojem je osnovao Institut za nacionalnu arheologiju JAZU. Godine 1949. pokrenuo je III. seriju Starohrvatske prosvjete, kojoj je bio glavni urednik 1949–68. Godine 1951. izabran je za dopisnoga, a 1962. za redovitoga člana JAZU-a. Dobio je Nagradu za životno djelo (1971). Poduzimao je mnoga sistematska, topografska i revizijska istraživanja na nalazištima između Cetine i Zrmanje i otkrio znatan broj hrvatskih nekropola i predromaničkih crkvica (u Kninu, Biskupiji kraj Knina, na vrelu Cetine, Sinju, Bribiru). U svojim je radovima obrađivao topografska pitanja i rezultate arheoloških istraživanja, a u nizu rasprava obrađivao je pitanja iz hrvatske srednjovjekovne povijesti od IX. do XV. st. – Posebno je zaslužan za podizanje kapitalne građevine nacionalne kulture Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1976). Značajniji radovi: Topografska pitanja na teritoriju Cetinske županije s ekskursima o ubikaciji Setovije i Tiluriuma (1937), Historia salonitana maior (u Rad JAZU, 283, 1951), Starohrvatska baština (s D. Jelovinom, 1976), Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji (I–IV, 1973–78).
