Gyulai [u'lαi], Pál, madžarski književni i kazališni kritičar i književnik (Kolozsvár, danas Cluj, Rumunjska, 25. I. 1826 – Budimpešta, 9. XI. 1909). Studirao pravo i teologiju; predavao književnost na Sveučilištu i dramaturgiju na Kazališnoj akademiji u Budimpešti. Kritike, eseje i studije o madžarskim književnicima objavljivao u časopisima Szépirodalmi Lapok, Új Magyar Múzeum i Budapesti Hirlap. Prvi je valorizirao vrijednost Petőfijeve poezije u eseju Petőfi Sándor i naše lirsko pjesništvo (Petőfi Sándor és lirai költészetűnk, 1854). Svojim je kritikama oblikovao književni i kazališni ukus te postao najutjecajniji madžarski kritičar druge polovice XIX. stoljeća. Kritike su mu objavljene u knjigama: Kritički ogledi 1854–1861 (Kritikai dolgozatok 1854–1861., 1908), Dramaturški ogledi (Dramaturgiai dolgozatok, I–II, 1908) i posmrtno u Recenzijama (Birálatok 1861–1903., 1912). Autor je novele Stari glumac (A vén szinész, 1851), Posljednji vlasnik staroga vlastelinskoga dvora (Egy régi udvárhaz utolsó gazdája, 1857) i dr.
