TRAŽI DALJE:
STRUKE:

H

ilustracija
H, razvoj slova: 1. staro semitsko het, 2. feničko, 3. rano grčko, 4. klasično grčko, 5. kurzivna latinska minuskula, 6. stariji rimski kurziv, 7. mlađi rimski kurziv, 8. uncijala, 9. karolinška minuskula, 10. gotica, 11. ustavna stara ćirilica, 12. obla glagoljica (Kločev glagoljaš), 13. ustavna glagoljica, 14. bosančica

H. 1. Dvanaesto slovo hrvatske abecede, a osmo latinske, za velar /h/. Nosi silabičko ime »ha«. Razvilo se iz grčke ete, koja se opet razvila iz staroga semitskoga het, također za glas h, gdje dvije okomite linije povezuju tri vodoravne. To ga povezuje s egipatskim hijeroglifom za ogradu ili za upleteni konopac. Istočni grčki alfabeti, pa tako i jonski, dokinuli su suglasničku vrijednost preuzetoga heta, pa su ga počeli upotrebljavati za dugo e /ē/, što je i dovelo do promjene slovnoga imena u eta. Zapadni pak grčki alfabeti čuvaju naslijeđenu suglasničku, aspiriranu vrijednost, koja će se, baš kao i slovni majuskulni oblik, zadržati u latinskoj abecedi.

Osnovni oblik suvremenoga minuskulnoga h susreće se već u kurzivnoj rim. majuskuli: zapaža se povremeno redukcija gornjega dijela desne okomite linije. U rim. kurzivnome (minuskulnom) pismu, starijem i mlađem, takvo je pisanje već pravilno. Uncijala, poluuncijala i srednjovjekovna nacionalna pisma zadržat će taj oblik, uz minimalno razlikovanje linijskih proporcija i zakrivljenosti te probijanja redačkih linija.

Srednjovjekovna grčka eta (H) u ćirilicu je preuzeta također za označivanje glasa i (itacizam), pa je i dobila takvo leksičko ime: »i« (sastavni veznik). Glas h u ćirilici bilježi se slovom h (hjer), preuzetim iz grčkog alfabeta. Glagoljički hjer nalik je oblikom na ostala dva velara (k, g).

U suvremenim se nacionalnim abecedama slovo h pojavljuje i u digrafima, najčešće kao ch: ili kao jedini grafem za glas h, ili pak da bi označilo još kakvu fonološku posebnost, usp. njem. h i ch. U mnogim se suvremenim jezicima i ne izgovara, uopće (npr. u talijanskome, francuskome), ili tek u nekim pozicijama (npr. u njemačkome).

Kroz povijest hrv. pravopisanja glas se h ugl. bilježio slovom h, katkada i digrafom ch (ne odražavajući nikakve izgovorne razlike), pretežito usporedno u jednoga pisca (P. Zoranić 1569., M. Gazarović 1623). Pod utjecajem stranih ortografskih sustava, isti je digraf, ili pak s još pridruženih slova, mogao služiti i za bilježenje glasa ć: ch – B. Splićanin 1495., F. Vrančić 1595; chi – M. Marulić 1521., P. Hektorović 1568; chj – N. Ranjina 1507; chy – F. Vrančić 1606; cch – Š. Budinić 1582. Slovo h sudjelovalo je i u pisanju glasa č, u digrafu ch: I. Pergošić 1574. Isti je digraf mogao poslužiti i za pisanje glasa k: M. Marulić 1521., P. Hektorović 1568. Za glas š koristio se pak i digraf sh: G. Čevapović 1820. Za pisanje pak glasa g koristilo se i slovo h u digrafu gh: I. Pergošić 1574., A. Vramec 1578., F. Lastrić 1766. Gdjekad se, zbog nestabilna fonološkoga statusa, slovo h piše i gdje mu se ne mora očekivati izgovor (G. Varešanin 1799: vehoma; J. E. Matijević 1802: genitiv množine ljudih, rechih; A. Miletić 1815: grihsi, osctrohumnije). Samo grafijsku funkciju slovo h imalo je i u hrv. pravopisanju potkraj XIX. st., kada je skupina jezikoslovaca, tzv. ahavci, inzistirala na njegovu pisanju u genitivu množine.

Izgovor glasa h u hrvatskom jeziku bliži je glasu bilježenomu u fonetskoj transkripciji znakom [x] nego onomu bilježenomu znakom [h]. Hrv. glas h nastaje od praslav. h, nastaloga od baltoslav. 62017, od indoeur. s iza i, u, r, k: vrh < vьrhъ < *vir62017u-; muha < muha < *moušā. U nekim je nastavcima glas h došao po analogiji na primjere gdje je nastao po glasovnom zakonu (dođoh). U nekim je riječima glas h onomatopejskoga podrijetla (hučati). Dolazi i u pozajmicama iz različitih jezika: hegemonija (< grč.), habitus (< lat.), hotel (< franc.), hacijenda (< španj.), hobi (< engl.), hala (< njem.), hazena (< češ.), kolhoz (< rus.), hajduk (< madž.), mahala (< tur.).

2. U mjeriteljstvu, (H) znak za mjernu jedinicu henri; (h) znak za mjernu jedinicu sat; (h) znak za decimalni predmetak hekto-.

3. U fizici, znak (H) za jakost magnetskog polja, ekvivalentnu dozu, entalpiju, količinu informacija i ozračenost; znak (Hs) za osvijetljenost; znak (h) za visinu i Planckovu konstantu.

4. U kemiji, (H) simbol za vodik (lat. hydrogenium).

5. U glazbenoj abecedi (H, h), sedmi ton osnovne dijatonske ljestvice C-dura. Ujedno oznaka za tonalitet s početnim tonom h: H-dur ili h-mol.

H. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23957>.