Habsburgovci

Habsburgovci, jedna od najstarijih dinastija u Europi, nazvana po posjedu Habichtsburg (švicarski kanton Aargau). Potječu od grofa Guntrama (u. oko 950), čiji su potomci već u XI. st. držali velike posjede u Alsaceu. U prvoj pol. XIII. st. podijeljeni su obiteljski posjedi: grofu Rudolfu pripala su imanja u Breisgauu i grofovije Klettgau, Lauffenburg i Rheinfelden, a Albrecht je dobio grad Hab(icht)sburg i posjede u Alsaceu i Aargauu. Laufenburška linija Habsburgovaca izumrla je 1415., a Albrecht je praotac kraljevske i carske linije. Njegov sin Rudolf I. izabran je 1273. za njemačkog kralja, a pobjedom nad češkim kraljem Otakarom II. kod Dürnkruta (1278) osigurao je svojoj kući posjed vojvodstva Austrije i Štajerske i vojvodski naslov. Tijekom XIV. st. dinastija doživljava krizu. Pokušaji da za sebe osigura vlast u Češkoj (1306) nisu uspjeli, a borbu za njemačko prijestolje također je izgubila (nakon 1314). Istodobno su Habsburgovci doživjeli neuspjehe u Švicarskoj (bitka protiv udruženih kantona kraj Morgartena 1315), u kojoj su tijekom XIV. i XV. st. izgubili sve posjede. Ne postigavši uspjeh u vanjskoj politici, nastojali su se učvrstiti u svojim nasljednim zemljama. U to se doba za dinastiju počinje koristiti naslov domus Austriae (Austrijska kuća; 1326). Albrecht II. stekao je (1335) vojvodstva Kranjsku i Korušku, a njegov sin Rudolf IV. (koji je prvi uzeo naslov nadvojvode i također se nazivao Utemeljiteljem) Tirol (1363). Rudolf IV. je dao sastaviti tzv. Veliki privilegij, krivotvorinu kojom je osnažen položaj Habsburgovaca unutar Carstva, a koja je bila razotkrivena tek u XIX. st. Rudolf je proveo niz reforma, a od Beča je stvorio glavno središte svojih zemalja i u njemu 1365. utemeljio sveučilište. Rudolfov brat Leopold III. ovladao je 1382. i izlaskom na more (Trst), ojačanim ranije stečenim posjedom Pazinske grofovije (1374). Braća Leopold III. i Albrecht III. podijelila su među sobom habsburški patrimonij, pa se rod razdijelio na dvije grane. Albertinska je grana vladala Donjom Austrijom, a leopoldinska Štajerskom, Kranjskom (s dijelom Istre), Koruškom i Tirolom. Leopoldinska se grana 1411. podijelila na dvije, od kojih je jedna zavladala Tirolom, a druga Unutarnjom Austrijom.

Prvi od Habsburga koji je izravno došao u dodir s Hrvatima bio je Albrecht II. (V.). Kao muž Elizabete, kćeri ugarsko-hrvatskog kralja i rimsko-njemačkog cara Sigismunda Luksemburškoga, izabran je 1438. za hrvatsko-ugarskog kralja, a iduće godine i za njemačkog kralja, jer je knezovima izbornicima slabost Habsburgovaca bila važan argument pri izboru vladara. Od tog trenutka, pa sve do 1806., Habsburgovci su držali carsku krunu u svojim rukama (osim za kratka prekida 1740–45). Već tri mjeseca poslije Albrecht je postao i češki kralj. Zbog pritiska ugarskog plemstva, morao je izdati dekret kojim je predao u ruke Sabora pravo odlučivanja ne samo o državnim i vojnim, nego i o obiteljskim poslovima same dinastije (npr. pri udaji kraljevih kćeri). Dekret je označio značajnu prekretnicu u odnosu hrvatsko-ugarskog vladara i plemstva. Od tog će doba, s iznimkom vladavine Matije Korvina, kraljevska vlast slabjeti, što će, uz osmanska nadiranja, dovesti do rasapa kraljevstva i prelaska njegovih ostataka pod habsburšku dinastiju.

Njegov sin Ladislav V. Postum bio je stavljen u zaštitu Fridrika III. (IV.) Štajerskoga (1440. izabran za njemačkog kralja) koji ga je iskoristio za stalan pritisak na ugarsko plemstvo. God. 1452. okrunjen je u Rimu, i to kao posljednji car Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti okrunjen u tom gradu. Smrću Ladislava, koji je kratko vrijeme vladao Ugarskom i Hrvatskom, izumrla je albertinska loza, pa je Fridrik ponovno okupio habsburške zemlje pod svojom vlašću. U obračunu s grofovima Goričkima stekao je i njihove posjede, a 1471. kupio je Rijeku. Tradicionalna ženidbena politika, po kojoj će Austrija u kasnijim stoljećima postati slavna (»Neka drugi ratuju, a ti se, sretna Austrijo, ženi!«), donijela je 1477. znatan uspjeh. Car je svojega sina Maksimilijana I. zaručio Marijom, kćerju burgundskoga vojvode Karla Smjeloga. Burgundija je bila bogata zemlja, koja je obuhvaćala Nizozemsku i Flandriju s njihovim razvijenim gradovima. Karlo Smjeli nije imao druge djece osim Marije, pa je Maksimilijan (Maksimilijan I.) naslijedio Burgundiju i uspostavio habsburško-burgundsku dinastiju. Burgundska je baština, za koju su bili zainteresirani i francuski kraljevi, uplela Habsburgovce u trostoljetni sukob s Francuskom. Fridrik je bio tvorac gesla što je sažeto i jasno izražavalo njegovu životnu ambiciju: AEIOU – Austriae est imperare orbi universo (Austriji je vladati cijelim svijetom).

Maksimilijan I. bio je ne samo hrabar ratnik (prozvan car vitez), nego i vješt političar koji je nastavio širiti habsburške zemlje ženidbenim vezama. God. 1496. oženio je sina Filipa I. Lijepog španjolskom princezom Ivanom. Tim je brakom Filip trebao steći španjolsku krunu, ali je umro prije krunidbe, pa ga je naslijedio stariji sin Karlo V. Ugovorom o nasljeđivanju Maksimilijan je 1500. stekao baštinu grofova Goričkih, a 1504. proširio je i tirolske posjede. Maksimilijan I. je i s češkim kraljem Vladislavom sklopio ugovor, po kojem se njegov unuk Ferdinand I. ženi Vladislavovom kćeri Anom. Maksimilijan I. proglasio se »izabranim rimskim carem«, isključivši time prvi put papu iz ceremonije krunidbe. Otada će se Habsburgovci, s iznimkom Maksimilijanova unuka Karla V., odmah nakon izbora za njemačke kraljeve nazivati carevima, bez obavljene posebne ceremonije krunidbe carskom krunom.

Karlo V. izabran je 1519. za cara zahvaljujući novčanoj potpori Fuggera. Po majci je naslijedio i aragonsku baštinu u Italiji, pa je tako vladao Burgundijom, Španjolskom, Napuljskim Kraljevstvom u južnoj Italiji i na Siciliji, austrijskim zemljama i Würtembergom, a španjolske kolonije, koje su se tada nalazile u sjevernoj Africi i na Antilima, upravo su se stale širiti na Meksiko. Radi izbjegavanja sukoba s bratom, izvršena je raspodjela vlasti: Ferdinand I. dobio je austrijske zemlje i Würtemberg, a sve ostalo pripalo je Karlu V. Od toga doba uspostavljene su dvije loze kuće Habsburga: španjolsko-nizozemska i austrijsko-njemačka. Karlo V. bio je suočen s problemima prouzročenima Lutherovom reformacijom, a onda i njemačkim seljačkim ratom. Ove potonje dvije tegobe pogodile su i Ferdinanda I., koji je izbor za češkog kralja dočekao dovršavajući borbe protiv seljačkih vođa u svojim zemljama, dok će suzbijanje reformacije, uz ratove s Osmanlijama, biti njegova glavna briga. Pošto se Karlo V. odrekao carskoga naslova, preuzeo ga je Ferdinand I. 1556. God. 1555. Ferdinand I. supotpisao je Augsburški mir, kojim se pokušalo smiriti vjerske sukobe u Njemačkoj. Glavna je odredba mira bilo načelo »Čija je vlast, njegova je vjera« (Cuius regio, eius religio), po kojoj su podanici morali prihvatiti vjeru zemaljskih gospodara, ili napustiti njihove zemlje. Njemačka je time podijeljena na svoj pretežito protestantski sjever i pretežito katolički jug. Jedino u Austriji to načelo nije odmah prihvaćeno, jer je pod Ferdinandom I. živio i velik broj protestanata. God. 1527. Ferdinand I. izabran je za češkoga, hrvatskoga, a potom i za ugarskog kralja. Time je Hrvatska došla pod vlast Habsburgovaca, pod kojom će ostati do 1918.

Ferdinand I. namijenio je sinu Maksimilijanu II. austrijske podunavske zemlje, a uz njih češku i ugarsku krunu. Srednji je sin Ferdinand dobio Tirol i zapadne posjede, dok je najmlađi Karlo dobio unutarnjoaustrijske zemlje i jadranske posjede.

U Španjolskoj je Filip II. gajio ideju o univerzalnosti carstva, no njegove su mogućnosti da tu zamisao ostvari bile još manje nego očeve. Veze španjolske grane s njemačkim zemljama oslabjele su. Velik Filipov uspjeh bila je pobjeda Svete lige u Lepantskoj bitki 1571. protiv Osmanlija, a pokušaj da ovlada Engleskom propao je nakon katastrofalnoga poraza Nepobjedive armade 1588. Iako nije imao carske krune, može se reći da je pravi zapadni car u svoje doba bio upravo Filip II. Njegova je vladavina imala katastrofalne posljedice za Španjolsku, jer, vladajući apsolutistički, nije za sobom ostavio sloj koji bi bio sposoban djelotvorno upravljati zemljom. Pod njegovim nasljednicima, Filipom III. i Filipom IV., nastavit će se slabljenje Španjolske.

Nakon desetljeća ratovanja protiv Osmanlija, austrijska grana Habsburgovaca postigla je prvi uspjeh u tzv. Dugom ratu (1593–1606). Mirom na rijeci Žitvi Osmanlije su priznali Habsburgovce sebi ravnopravnim vladarima. Te su godine obilježene i sukobima unutar dinastije, a njihovom je žrtvom postao Rudolf II., renesansni vladar koji je svoju prijestolnicu smjestio u Prag.

Prva pol. XVII. st. protekla je u znaku Tridesetogodišnjega rata (1618–48), dotad najvećega ratnog sukoba u Europi, u kojem su Habsburgovci stajali na čelu katoličkih snaga. Ferdinand II. vodio je rat s promjenljivim uspjehom, a dovršio ga je Ferdinand III. Rat je nanio velike štete habsburškim zemljama, a oslabio je i položaj Habsburgovaca u Europi.

Vladavina Leopolda I. bila je obilježena dugotrajnim ratovima, u kojima je Austrija na svojoj strani imala nekoliko vještih i sposobnih vojskovođa. Habsburško Carstvo pretvorilo se u europsku velesilu. Najveći je uspjeh postignut mirom u Srijemskim Karlovcima 1699., kojim su Habsburgovci pod svoju vlast vratili velik dio Ugarske i Hrvatske.

Leopolda I. naslijedio je Josip I., koji je ubrzo umro, pa je na prijestolje došao Karlo VI. U okolnostima učestalih izmjena vladara, Habsburgovci su morali voditi Rat za španjolsku baštinu (1701–14), jer je posljednji španjolski Habsburgovac, Karlo II., umro 1700. bez nasljednika. Rat je završen porazom Habsburgovaca, koji su se morali zadovoljiti španjolskim posjedima u Belgiji i Italiji. Pod Karlom VI. Austrija se nastavila širiti, pa je mirom u Požarevcu (1718), a onda i pregovorima sa Španjolskom (1720), stekla najveću površinu u povijesti: od Belgije do Vlaške, i od Šleske do Sicilije.

Nov je problem nastao kada je Karlu VI. umro jedini muški potomak, pa se vlast mogla nasljeđivati samo u ženskoj lozi. Na temelju Pragmatičke sankcije, kojom su različite habsburške zemlje prihvatile to načelo, na prijestolje je došla Marija Terezija, koja je udajom za Franju Stjepana Lotarinškog osnovala dinastiju Habsburg-Lothringen. Marija Terezija i njezin sin Josip II. proveli su niz reformi u duhu prosvijećenog apsolutizma, ali su mnoge od njih, pogotovo Josipove, bile nakon njegove smrti povučene. Jedino su Edikt o vjerskoj toleranciji i odredba o slobodnom kretanju seljaka ostali na snazi zahvaljujući Josipovu nasljedniku Leopoldu II., koji je bio posljednji prosvjetiteljski vladar iz habsburške dinastije.

Iako su Josip II. i Leopold II. bili suzdržani u potpori svojoj sestri Mariji Antoaneti, koju je Francuska revolucija zatekla na francuskom prijestolju, ipak je Leopold II. na kraju morao ući u rat s Francuzima. Pravi teret sukoba ponio je njegov sin Franjo I., vladar s kojim je započela konzervativna politika Habsburgovaca. Nakon mira u Leobenu 1797., Franjo je Napoleonu I. prepustio Belgiju i Lombardiju, a za uzvrat je dobio mlet.ačke posjede na istočnoj jadranskoj obali. Trećom podjelom Poljske Franjo I. dobio je i područje oko Krakova. Nakon novog poraza protiv Francuza 1809., Franjo je Napoleonu morao predati sva područja južno od Save (Ilirske provincije). God. 1804. Franjo I. proglasio se nasljednim carem Austrije, tj. svih zemalja pod njegovom izravnom vlašću. Time je preduhitrio Napoleona I., koji je 1806. ukinuo Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti. Kraj napoleonskih ratova obilježen je habsburškim trijumfom. Bečki kongres (1814–15) uspostavio je novi poredak u Europi, u kojem je Austrija imala važnu ulogu, a Sveta alijansa jamčila je njegovu dugotrajnost. Austrija je ponovno izravno zavladala sjevernom Italijom, a u nizu talijanskih vojvodstava ustoličene su pobočne grane Habsburgovaca.

Franjin sin Ferdinand I. bio je potpuno nesposoban vladar, koji se morao suočiti s rastućim nacionalnim pokretima u Monarhiji, pa napokon i s revolucijom 1848. Nakon izbijanja revolucije, naslijedio ga je nećak Franjo Josip I. Revolucija je bila ugušena, ali je uzdrmala temelje Habsburške Monarhije. Nakon poraza u ratu s Pruskom 1866. Austrija je izgubila posjede u Italiji i utjecaj u njemačkim zemljama, pa je bilo nužno preurediti Monarhiju sklapanjem nagodbe između Austrije i Ugarske. Od tada sve do 1918. Habsburgovci su vladali dualističkom Austro-Ugarskom Monarhijom. Jedini smjer širenja ostao je jugoistok, pa je 1878. carska vojska ušla u Bosnu, koja je 1908. i anektirana. Dinastija je doživjela niz teških udaraca (samoubojstvo princa Rudolfa, ubojstvo carice Elizabete, smaknuće meksičkog cara Maksimilijana, ubojstvo Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914). Austro-Ugarska je ušla u I. svjetski rat na strani Njemačke, a s gubitkom rata i Habsburgovci su izgubili vlast u svim svojim zemljama. Karlo I. abdicirao je 1918. i otišao u progonstvo. Njegovi pokušaji da se vrati na vlast u Madžarskoj nisu uspjeli.

Dok su u pojedinim razdobljima Habsburgovci bili integrirajući čimbenik na europskoj i svjetskoj političkoj pozornici, čak i nositelji naprednih ideja u doba prosvjetiteljstva, od početka XIX. st. oni su postali konzervativni vladari, oslonjeni na birokraciju, vojsku i Katoličku crkvu. Njihova nesposobnost da reformiraju Monarhiju u skladu s nacionalnim težnjama svojih naroda i potrebama građanstva dovela je državu do propasti.

Rodoslovlje Habsburgovaca (tamnije su označeni hrvatski kraljevi)

Habsburgovci.jpg

 

Habsburgovci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23999>.