Hamilton [hæ'miltən], William, škotski filozof (Glasgow, 8. III. 1788 – Edinburgh, 6. V. 1856). Od 1821. profesor opće povijesti, zatim metafizike i logike na Sveučilištu u Edinburghu. Nastavio se baviti problematikom škotske škole; bavio se Aristotelom i osobito I. Kantom, čime je razbio britansku filozofsku izolaciju od kontinentalne filozofije. Zanimanje mu je usmjereno na spoznajnu teoriju. Zastupao je tezu da objekt postoji za nas pod uvjetom da imamo neku organsku sposobnost da ga percipiramo. Upućujući na ograničenost naše spoznajne moći, tvrdi kako je ta nemoć konac filozofije, ali istodobno i put u religiju. U okviru logičke problematike poznata je njegova teorija suda, po kojoj subjekt i predikat posjeduju uvijek određeni kvantitativni opseg, pa se bit suda sastoji u izjednačivanju tih kvantiteta (kvantitativna teorija suda). Hamiltonov nauk ne izlazi izvan tradicionalnog englesko-škotskog empirizma, koji vodi u skepticizam, agnosticizam i na kraju u teologiju. Glavno djelo: Predavanja o metafizici i logici (Lectures on Metaphysics and Logic, I–IV, 1859–60).
