STRUKE:

herceg

herceg (starohrv. herceg < madž. herceg, od starovisokonjem. herizoho/herizogo, srednjovisokonjem. herzoge: vojskovođa, vojvoda; njem. Herzog), naslov koji se u hrvatskoj historiografiji upotrebljava za najvišega kraljeva zamjenika u Hrvatskoj. Izvorno se u ranosrednjovjekovnome germanskom vojnom sustavu koristio u značenju vrhovnoga vojnog zapovjednika. Latinski prijevod toga izraza bio je dux. Postupno je ta titula mijenjala značenje. Dobivali su je namjesnici pograničnih područja (obično se prevodi kao vojvoda, npr. vojvoda akvitanski) i vladari manjih država (npr. dux Vuissasclavus; tada se obično prevodi kao knez: knez Višeslav). Razvojem feudalnog sustava na Zapadu herceg je u hijerarhiji bio odmah iza kralja. Ta je titula u srednjem vijeku posredstvom Ugarske uvedena na područje Hrvatske. U razdoblju vladavine Arpadovića i Anžuvinaca naziv herceg dobio je obično član kraljevske kuće koji je u ime kralja vladao u Hrvatskoj. U hrvatskim vrelima taj je naslov prevođen kao herceg, dok je u latinskima upotrebljavan termin dux. U drugoj polovici XV. st. Ivaniš Korvin, nezakoniti sin kralja Matije, nazivao se herceg i ban hrvacki. Titulu hercega upotrebljavao je i veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je od kralja Ladislava Napuljskoga 1403. dobio titulu dux Spaleti, što se u onodobnim hrvatskim izvorima prevodilo kao herceg splicki. Nešto poslije Stjepan Vukčić Kosača (1435) naslijedio je od svojega strica Sandalja Hranića njegove zemlje i od 1448., nakon kraljevske potvrde svojih posjeda, nazivao se hercegom, isprva kao herceg humski i primorski, a zatim kao herceg od svetoga Save (prvi dokument s početka 1449). Onodobni latinski dokumenti istu titulu bilježili su kao dux sancti Sabe. Nakon njegove smrti titulu hercega nosila su oba njegova sina – Vladislav i Vlatko. Njihovi su nasljednici sve do kraja XVI. st. rabili istu titulu te prezime Hercegović, a po tituli hercega Osmanlije su nakon osvajanja nekadašnjih zemalja Hranića-Kosača to područje nazvali Hercegovinom. Tragovi naziva herceg obilno su sačuvani u suvremenoj toponomastici (Hercegovina, Herceg Novi) i onomastici (Herceg, Hercegovac). Od kraja srednjega vijeka naslov herceg (kao i naslov duka) koristi se i za označivanje austrijskih i francuskih vojvoda.

herceg. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=25099>.