Herman Dalmatin(ac)

ilustracija
HERMAN DALMATINAC, crtež engleskog povjesničara Mateja Pariškoga

Herman Dalmatin(ac) (Hermannus Dalmata, Sclavus, Secundus, De Carinthia), hrvatski filozof i znanstvenik (oko 1110nakon 1143). Rođen je u srednjoj Istri, studirao je 1130–35. u katedralnoj školi u Chartresu i u Parizu. Nakon studija sa svojim je prijateljem Robertom iz Kettona (ili Chestera) putovao na Bliski istok. Od 1138. u nekom središtu uz rijeku Ebro u Španjolskoj bavili su se prevoditeljskim radom. Herman je 1138. preveo astrološku raspravu Šesta knjiga o astronomiji (Sextus astronomiae liber / Prognostica, Fatidica/), koja je činila šesti dio astrološkoga djela znanstvenika židovskog podrijetla Saul ben Bishra, a 1140. astrološko djelo Abu Mašara (Abū Ma‘šar) Kitāb al-madẖal al-kabīr ‘alā ‘ilm aḥkām an-nuǧūm, što u prijevodu znači »Veliki uvod u zvjezdoznanstvo«. To je djelo Herman preveo pod naslovom Uvod u astronomiju (Introductorium in astronomiam), a ono je imalo veliku ulogu u upoznavanju zapadne Europe s Aristotelovom filozofijom. Napisao je i astrološka djela O ispitivanju srca (De indagatione cordis) ili O tajnovitome (De occultis) i Knjigu o kišama (Liber imbrium), a to su bile kompilacije iz indijskih i arapskih tekstova, u kojima se predviđanje vremena povezivalo s kretanjem planeta, položajem zvijezda na nebu te Mjesečevim mijenama. Opat iz Clunyja Petrus Venerabilis povjerio je 1142. Hermanu i Robertu prevođenje Kurana i sastavljanje tekstova o islamu. Herman je u Leónu 1142. dovršio dva kraća teksta o islamu: O Muhamedovu rođenju (De generatione Mahumet) i Muhamedov nauk (Doctrina Mahumet), a pomagao je Robertu prevoditi Kuran. Ti su tekstovi imali veliko značenje za upoznavanje kršćanske Europe s islamom. Herman se iz Leóna preselio u Toulouse u južnoj Francuskoj, gdje je 1143. prevodio Ptolemejevo djelo Planisphera, koje je sadržavalo stereografske projekcije nebeske sfere na ravninu i tako pružalo teorijsku podlogu za konstrukciju astrolaba. Revidirao je prijevod Euklidovih Elemenata što ga je napisao Adelard iz Batha i Adelardov prijevod astronomskih tablica koje je sastavio Muhamed ibn Musa al-Hvarizmi (al-61664wārizmī). Vjerojatno je pisao o astrolabu, ali zasad nisu sa sigurnošću utvrđeni njegovi tekstovi. Sudjelovao je u prijevodu nekih odlomaka Almagesta. Godine 1143. u Béziersu u Francuskoj dovršio je svoje izvorno i glavno djelo O bitima (De essentiis). Godine 1143. prekida se slijed sigurnih podataka o Hermanovu životu i radu.

Svoj filozofski sustav Herman je izložio u djelu O bitima. U njemu on spaja zapadnoeuropsku platonističku tradiciju, koju je upoznao u Chartresu, i Aristotelovu filozofiju, koju je upoznao iz djela Abu Mašara. Herman uvodi pet esencija: uzrok (causa), gibanje (motus), mjesto (locus), vrijeme (tempus) i vlastitost (habitudo). Drži da Bog kao prapočetni uzrok (causa primordialis) iz ničega stvara načela, koja su tvorni uzrok (causa efficiens), tvar i oblik. Tvorni uzrok daje svemiru gibanje, a tvarna su načela elementarna sjemena. Iz stvorenih se načela odjednom pojavljuje cio svemir, koji je već tada oblikovan, jer se tvar i oblik pojavljuju istodobno. Postajanje svemira Herman naziva prvotnim rađanjem (primaria generatio), a nastali svemir prvim porodom (genitura). Prvi porod, koji je nastao iz prvih načela, nepromjenljiv je. Nakon toga nastaje drugotno rađanje, koje uzrokuju načela što su uzrokovala i prvi porod, ali uz njih Bog ima i svoj instrument – sam prvi porod ili prirodu, koji postaje drugim uzrokom, a on potiče na stvaranje, odnosno drugotno rađanje drugoga poroda. Prvi porod nastaje iznenada, odjednom, a drugi tijekom vremena, pa je to stalan i neprekinut proces. U drugom se porodu pojavljuje i promjenljivi dio svemira, i to samo u njegovu donjem dijelu, koji je zemaljski. Nebeski je dio svijeta kao nepromjenljiv esencija, a u zemaljskome kao supstanciji moguće su promjene. U nebeskom su dijelu sfere planeta, kojima je Bog dao gibanje, koje je esencija, pa je zato stalno i nepromjenljivo. Te se sfere nalaze između vanjske sfere, koja omeđuje svijet, i zemaljskoga dijela, pa čine središnji dio, koji u Hermanovoj prirodnoj filozofiji ima osobito značenje. Svijet je, dakle, podijeljen na dva bitno različita dijela: gornji, u koji su uključene sve esencije što osiguravaju stalnost i nepromjenljivost, i donji, sa supstancijom u kojoj su moguće promjene. Zato Herman gornji dio stalno naziva esencijom a donji supstancijom. Srednji je dio posrednik između vanjskog ekstrema i supstancije, pa je on glavni uzrok promjenama u donjem svijetu. Proces kojim se drugi porod izvodi iz prvoga poroda proizlazi iz nepromjenljivoga zakona prirode, koji se naziva habitudo, a zbog svoje je nepromjenljivosti također esencija. Herman nastoji povezati pojmove iz Platonove i Aristotelove filozofije. Tako esencija u sebi ima narav Platonova idem, a supstancija Platonov diversum. I pojam srednjega (medium) Herman uzima iz platonizma. Naime, po Platonu srednje je mješavina idem i diversum, a Herman tvrdi da je srednje mješovite naravi, i to Božanske naravi i međusobno različitih gibanja planeta. Tako Platonov pojam srednjega Herman primjenjuje na ulogu srednjega dijela svijeta kakvu je zamislio u sklopu Aristotelove prirodne filozofije. Promjene na supstanciji u zemaljskome području dolaze od oblika iz najvišega dijela neba i od gibanja planeta. Herman podupire i uključuje u svoju prirodnu filozofiju geocentrični sustav Heraklida iz Ponta, koji je bio zastupan u Chartresu. Taj sustav, u kojem se Merkur i Venera okreću oko Sunca, a s njim zajedno oko Zemlje, imao je u zvjezdoznanstvu značajnu ulogu potkraj XV. st. Matematičke tvrdnje u djelu O bitima Herman dokazuje u skladu s metodologijom u Euklidovim Elementima, pa se tako udaljuje od Boetija, čiji su matematički tekstovi bili do tada isključivo korišteni u Chartresu i drugdje.

Herman je utjecao na svojega učenika Rudolpha iz Brugesa, koji se potpisivao kao Hermanni Secundi discipulus. Španjolski filozof Domingo Gonzales – Gundisalvi (1110 – nakon 1190) u svojem se djelu O tijeku svijeta (De Processione Mundi) obilno koristio Hermanovim djelom O bitima. Pod Hermanovim je utjecajem u XII. st. bio i engleski filozof Daniel iz Morleyja. Herman je svojim prijevodom Abu Mašarova djela utjecao na prihvaćanje Aristotelove filozofije nakon XII. st. Hermanovi prijevodi i djelo O bitima prepisivani su sve do XV. st., a njegov prijevod Abu Mašarova djela tiskan je u Augsburgu 1489. i 1495. te u Veneciji 1506. Njegov prijevod Ptolemejeve Planisphere tiskan je u XVI. st. više puta.

Herman Dalmatin(ac). Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=25149>.