Andersen, Hans Christian

ilustracija
ANDERSEN, Hans Christian

Andersen [α'nəɹsən], Hans Christian, danski književnik (Odense, 2. IV. 1805Kopenhagen, 4. VIII. 1875). Sin postolara i majke koja je nakon smrti svojega muža morala raditi kao pralja, Andersen se mučno probijao do književnog priznanja. U 14. godini zapućuje se u Kopenhagen da bi izučio kazališnu školu s baletom i pjevanjem, ali ga ubrzo otpuštaju kao netalentirana. Uz pomoć pokrovitelja J. Collina uspijeva završiti školovanje i studij na sveučilištu. Piše pjesničke i prozne prvijence – kao student maštovitu arabesku u prozi pod Hoffmannovim utjecajem, Pješačenje od Holmenskoga kanala do istočnoga rta Amagera (Fodrejse fra Holmens kanal til østpynten af Amager, 1829), zbirku pjesama Pjesme (Digte, 1830) – i počinje svoja čuvena putovanja, najprije po domovini, a onda i po inozemstvu (gotovo po svim zemljama Europe, osobito po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj). Nakon života ispunjena bogatim književnim radom i putovanjima, umire kao počasni profesor i počasni građanin zavičajnoga grada.

Prvi književni uspjeh duguje romanu Improvizator (Improvisatoren, 1835), što ga je napisao nakon putovanja po Italiji, oslikavajući u njemu borbu mladoga pisca za afirmaciju, usput donoseći i bogate opise talijanskoga narodnog života. Djelo je izazvalo divljenje i odmah bilo prevedeno na nekoliko stranih jezika. Kada su se, međutim, pojavile njegove glasovite Bajke, ispričane za djecu (Eventyr fortalte for børn, I–III., 1835–37) te u nastavku Nova zbirka (Ny samling, I–III., 1838–41), publika i kritika nisu im obratile puno pozornosti iako je to najbolje što je Andersen napisao i po čemu ulazi u red najpoznatijih svjetskih književnika. Andersenove priče ili bajke bile su u početku živa i dopadljiva prepričavanja onoga što je čuo u djetinjstvu, a poslije ih je i sam izmišljao. U njima se fantastično, legendarno i mitsko stapa s neposrednim, zbiljskim svijetom. S jedne strane, u njima je artistički domišljena fantastika pod utjecajem E. T. A. Hoffmanna, a s druge neodoljiva naivnost i svježina pučke umjetnosti. Svi se ti momenti, pa i humorističan način kazivanja, uspijevaju probiti i kroz prijevode, preko kojih su se njegove priče sve brže širile, potpomognute ilustracijama najboljih tadašnjih ilustratora. Premda motivi i temeljne teme Andersenovih bajki potječu iz zajedničkoga kruga folklorne književnosti (npr. različiti oblici praznovjerja, priče o vilama, patuljcima, prosjacima, kraljevima, kraljevnama i životinjama), njihov izraz ali i unutarnji razvoj originalne su tvorevine. Mjestimično prenaglašenu sentimentalnost Andersen zna iskupiti blagom ironijom. Ukupno je napisao 156 bajki i njima srodnih realističnih priča, i to u daljnjim svescima pod naslovima Nove bajke (Nye eventyr, I–II., 1843–47), zatim Priče (Historier, I–II, 1852–53), sve do posljednje slične zbirke s naslovom Nove bajke i priče (Nye eventyr og historier, 1872). Svoja putovanja opisao je u putopisima koji su, kao i njegova autobiografija Moja životna pustolovina (Mit Livs Eventyr, 1855), neprestana priča o vlastitome životu: o borbi za književno djelo i slavu, ali protkana humorom i prema samome sebi. Andersenove bajke, pisane za odrasle koliko i za djecu, prevedene su na više od četrdeset jezika pa i na hrvatski (posebice su kvalitetni prijevodi Josipa Tabaka). Znameniti Andersenov muzej u Odenseu, u slikovitu zdanju iz njegova doba, čuva vrijednu dokumentaciju o piscu, ali i sve knjige, uključivši i hrvatske prijevode njegovih djela.

Andersen, Hans Christian. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 21.1.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2546>.