Hobbes, Thomas

ilustracija
HOBBES, Thomas
ilustracija1ilustracija2

Hobbes [hɔbz], Thomas, engleski filozof i politički teoretičar (Westport, 5. IV. 1588Hardwick Hall, 4. XII. 1679). Nakon završetka studija u Oxfordu (1608) bio je kućni učitelj sinu lorda Cavendisha od Hardwickea. Bavio se studijima klasičnih pisaca, družio se s istaknutim osobama, među kojima i s F. Baconom, koji je utjecao na njegov filozofski razvoj. Boraveći od 1610. do 1637. u tri navrata u Francuskoj, živo je sudjelovao u djelatnosti Mersenneova filozofsko-znanstvenog kruga, gdje je oštro polemizirao s R. Descartesom. Nakon povratka iz Pariza napisao je svoje prvo poznato djelo Osnove prava (The Elements of Law), koje je 1640. kružilo u rukopisu, a objavljeno je 1650. u dva dijela: Ljudska narav (Human Nature) i O političkom tijelu (De corpore politico). Branio je kraljevu suverenost, pa je 1640. otišao u progonstvo u Pariz, u kojem je proveo jedanaest godina. Dobre odnose s engleskim rojalistima u Parizu (1646. postao je učitelj matematike princa od Walesa, potonjega kralja Karla II.) narušio je 1651. kada je objavio svoje glavno djelo Levijatan s kritikom duhovne vlasti i teokratskoga nauka o državi. Potkraj 1651. vratio se u Englesku i živio je izvan dnevne politike. Karlo II. dodijelio mu je godišnju mirovinu od sto funti. U tom je razdoblju napisao nekoliko filozofskih djela, završio knjigu o povijesti Dugoga parlamenta i građanskog rata (Behemoth, objavljena posthumno 1682) te objavio svoje prijevode Ilijade i Odiseje.

Hobbesova je filozofija temeljno određena naturalističkom i empirističkom komponentom: filozofija se sastoji u postupku racionalnoga spoznavanja posljedica na temelju poznatih uzroka, ili u istraživanju uzroka prema poznatim posljedicama. Empirijsko-epistemološko ishodište filozofije upotpunjuje se, međutim, kod Hobbesa logičkim racionalizmom. Pojmovi se temelje na osjetima koje izazivaju sami objekti, no predodžbeni slijed doživljaja preoblikuje se u racionalni logičkom preradbom pojmova na deduktivno-matematičkoj osnovi. Filozofiju Hobbes dijeli na filozofiju prirode i filozofiju države. Kako čovjek nije samo element države nego i prirodno biće, to se iz jedne i iz druge filozofske grane izdvaja posebno naučavanje o čovjeku, kao treći sastavni dio Hobbesove filozofije. Čovjek, prema Hobbesu, nije po prirodi društveno biće nego slobodan pojedinac, a država nije prirodna zajednica ljudi nego umjetno tijelo i tvorevina nastala na osnovi ugovora između pojedinaca. U prirodnom stanju čovjek je nepredvidljivo agresivan, čovjek je čovjeku vuk (homo homini lupus), i pritom vlada rat sviju protiv svih (bellum omnium in omnes): čovjek je sebičan, osamljen vuk, nedruštveno biće. To prvotno, amoralno stanje, koje je veće zlo za čovjeka od apsolutne moći svake države, ne može se održati, opasno je i sve podjednako ugrožava. Ljudi se zato primoravaju da dokrajče stanje rata u interesu mira, koji je nedvojbeno najveće dobro što osigurava red i pravila zajedničkoga života, kojega čuvar i jamac postaje država. Država nastaje društvenim ugovorom između pojedinaca, koji se odriču jednoga dijela svojih prirodnih prava i prenose ih na drugoga. Taj drugi, nositelj vlasti i zakona, suveren je, a to može biti ili jedan čovjek (monarhija), ili skupina ljudi (aristokracija), ili pak predstavništvo svih građana neke države (demokracija). Tko god to bio, vladar ima u svojim rukama apsolutnu i nedjeljivu vlast, vladarsko pravo da odlučuje o svim državnim stvarima i životima svojih podanika. Vladar tako štiti poredak i zaustavlja kaos rata svih protiv svih. Hobbes državu izvodi iz interesa pojedinaca; država je izraz čovjekove volje, lišena je teoloških atributa. Značajnija djela: O građaninu (De cive, 1642), O tijelu (De corpore, 1655), O slobodi, nužnosti i slučaju (The Questions Concerning Liberty, Necessity and Chance, 1656), O čovjeku (De homine, 1658).

Hobbes, Thomas. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 25.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=25823>.