Holan [o'~], Vladimír, češki književnik (Prag, 16. IX. 1905 – Prag, 31. III. 1980). Smatra se najvećim inovatorom i eksperimentatorom u jeziku i izrazu češkoga pjesništva XX. stoljeća. U književnost je ušao zbirkom pjesama Sanjarska lepeza (Blouznivý vějíř, 1926), pod utjecajem Teigeova i Nezvalova poetizma. U zbirkama iz 1930-ih stvorio je osebujan, hermetičan pjesnički jezik, kojim je iskazao prijepornost i složenost čovjekove zbilje: Trijumf smrti (Triumf smrti, 1930), Dašak (Vanutí, 1932), Kolure (Kolury, 1932), Kamene, dolaziš… (Kameni, přicházíš…, 1937), Rujan (Září, 1938). Holan se u njima afirmirao kao pjesnik metafizičkoga dualizma, oblikujući lirsko ja koje oscilira između dobra i zla, bivanja i ništavila, vremenitosti i vječnosti. U 1940-ima filozofska refleksivnost ustupila je mjesto proturatnoj epici: Prvi testament (První testament, 1940), Gromot (Zahřmotí, 1940), Panychida (1945), Perom gavranovim (Havraním brkem, 1946). Vrhunac je postigao epikom Zgode (Příběhy, 1963), filozofskom poemom Noć s Hamletom (Noc s Hamletem, 1964), uz četiri zbirke lirike: Bez naziva (Bez názvu, 1963), U napredovanju (Na postupu, 1964), Trialog (1964) i Bol (Bolest, 1965). Lapidaran, gnomski izričaj značajka je njegova zreloga razdoblja, u kojem posljednje zbirke tvore misaonu i formalnu cjelinu pjesničkoga dnevnika: Na umoru (Na sotnách, 1967), Asklepiju pijetla (Asklépiovi kohouta, 1970), Pretposljednja (Předposlední, 1982), Zbogom? (Sbohem?, 1982).
