struka(e):
Andreotti, Giulio
talijanski političar
Rođen(a): Rim, 14. I. 1919.
Umr(la)o: Rim, 6. V. 2013.

Andreotti [~ɔ't:i], Giulio, talijanski političar (Rim, 14. I. 1919Rim, 6. V. 2013). Diplomirao je pravo na Sveučilištu u Rimu 1941. Član Demokršćanske stranke od njezina osnutka 1943., bio je zastupnik u Ustavotvornoj skupštini 1946–48. te Zastupničkome domu 1948–91 (vođa demokršćanske skupine u Domu 1968–72), a od 1991. doživotni senator. Štićenik Alcida De Gasperija, bio je tajnik Ministarskoga vijeća (vlade) 1947–54., potom između 1954. i 1976. ministar više resora – unutarnjih poslova, financija, riznice, proračuna, industrije, obrane (osam puta, 1959–66. i 1974), vanjskih poslova 1983–89., postavši jedan od najutjecajnijih demokršćanskih vođa. Isprva na pozicijama stranačke desnice, ali i dosljedni zagovornik pozicioniranja demokršćana kao široke narodne stranke centra, trajno blizak vatikanskim krugovima, potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih zauzimao se za trajniju suradnju s Talijanskom komunističkom strankom, a od sredine 1980-ih istaknuti protagonist koalicija sa socijalistima i manjim strankama centra te protivnik većih reformi političkoga sustava. Bio je sedam puta premijer: dvaput 1972–73., kada je vodio vlade desnoga centra, potom triput 1976–79., kada je vodio vlade tzv. povijesnog kompromisa, uz prešutnu ili izravnu potporu komunista, suočivši se s jednom od najvećih talijanskih političkih kriza – otmicom i ubojstvom Alda Mora, i ponovno dvaput 1989–92., kada je, kao i prethodno dok je bio ministar vanjskih poslova, snažno zagovarao snaženje europskih integracija (također je podupirao Hrvatsku u procesu osamostaljenja). Majstor kompromisa i upravljanja u uvjetima političkih kriza, prepoznatljiv po sarkastičnoj retorici i dikciji, zahvaljujući političkoj dugovječnosti stekao je do sredine 1980-ih status simboličke figure u talijanskome političkom životu (nadimci Božanski Giulio, Lisac, Belzebub), ali su ga stalno pratile i kontroverzije vezane uz njegovu upućenost u državne tajne i sklonost tajnovitim političkim dogovorima. Bio je i jedan od međunarodno najpoznatijih talijanskih političara te je kao šef diplomacije imao zapaženu ulogu u posljednjem razdoblju hladnoga rata afirmirajući neovisniju talijansku vanjsku politiku. Pošto je 1993. optužen za veze s mafijom te umiješanost u ubojstvo novinara Mina Pecorellija posvetio se dokazivanju nevinosti do okončanja sudskih postupaka (oslobađanjem ili zastarom) 2004., zbog čega mu je, kao i zbog rasapa Demokršćanske stranke, aktivnija politička karijera zamrla. Objavio je mnoštvo novinskih kolumni i više knjiga o političkim temama te biografskih i memoarskih djela, npr. De Gasperi i njegovo doba (De Gasperi e il suo tempo, 1956), Pri svakoj papinoj smrti: pape koje sam poznavao (A ogni morte di Papa: I papi che ho conosciuto, 1980), Viđeni izbliza (Visti da vicino, 3 sv., 1982–85), Moć kvari…ali je bolje ne izgubiti ju (Il potere logora…ma è meglio non perderlo, 1990), Vladati s krizom (Governare con la crisi, 1991), O prvoj republici (De prima re publica, 1996), Djedovi i unuci republike (Nonni e nipoti della Repubblica, 2004).

Citiranje:

Andreotti, Giulio. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/andreotti-giulio>.