Horacije, Flak Kvint

ilustracija
HORACIJE, Flak Kvint

Horacije, Flak Kvint (latinski Quintus Horatius Flaccus [kui:'ntus hora:'ti·us fla'k:us]), rimski književnik (Venuzija, danas Venosa u Italiji, 8. XII. 65. pr. Kr.?, 27. XI. 8. pr. Kr.). Sin oslobođenika, za studija u Ateni pridružio se vojsci Cezarova ubojice Bruta. Nakon Brutova poraza 42. pr. Kr. uspio se vratiti u Italiju i dobiti položaj u državnoj službi. Posredovanjem Vergilija i Varija Rufa našao se 38. pr. Kr. u Mecenatovu krugu. Od toga je moćnog zaštitnika dobio na dar imanje, koje mu je zajamčilo financijsku neovisnost, pa se otada u potpunosti mogao posvetiti književnosti.

Prva Horacijeva pjesnička zbirka, Epode ili Jambi (Epodi; Iambi), obuhvaća 17 sastavaka, od kojih su neki nastali i prije susreta s Mecenatom; objavljena je 30. pr. Kr. Formalni je Horacijev uzor grčki pjesnik Arhiloh, ali, za razliku od žanrovskoga prvaka, Horacije se vrlo rijetko upušta u invektive i izbjegava osobne napade. Najdublje je zaokupljen političkim i moralnim rasulom kao posljedicom građanskoga rata, zgranut nad prodorom iracionalnosti u javni život i uzmakom starih rimskih vrijednosti. S druge strane, parodija, polemičnost i visoka erotiziranost nekih pjesama jasno upućuju na jampsku tradiciju.

Istodobno s Epodama nastajale su Satire (Saturae), koje Horacije zove i Razgovorima (Sermones). Prva knjiga (10 satira), objavljena je 35. pr. Kr.; druga (8 satira) vjerojatno 30. pr. Kr. Iako se poziva na utemeljitelja vrste Lucilija, Gaja, Horacije izrijekom zagovara veću formalnu dorađenost i na taj se način, kao i u Epodama, pokazuje sljedbenikom helenističke poetike. I ovdje su nositelji raznolikih mana tipovi, a ne povijesne osobe; u duhu popularne dijatribe, nakon stroge etičke dijagnoze redovito slijedi i opušteniji poučak o liječenju. Horacijeve su satire lišene izravne političke referencijalnosti i povišene agresivnosti, ali ih s Lucilijevima zbližavaju česti autobiografski ekskursi.

Početkom 30-ih godina pr. Kr. Horacijev se interes okrenuo prema lirici. Tri knjige Oda (Carmina), ukupno 88 pjesama, objavio je 23. pr. Kr. Iako se i u toj zbirci poziva na žanrovske mentore, ponajprije na Alkeja, otkrivajući i produbljeno poznavanje grčke lirske tradicije u rasponu od Sapfe i Anakreonta do Pindara, Horacije pokazuje i izrazit otklon od tradicije: primjerice, njegove himne bogovima nezamislive su kao dio obreda; adresat njegovih ljubavnih pjesama nije jedna, nego nekoliko osoba, i to različitih spolova. Kako ih god tematski klasificirali – kao misaone, rodoljubne, gozbene, one koje njeguju prijateljstvo – temeljno razlikovno obilježje većine Horacijevih pjesama nasuprot matici novovjekovne lirike, od romantizma naovamo, nejedinstvenost je ugođaja, bilo da sadržajnu i izražajnu uzvišenost početka pjesme opovrgava njezin kraj, bilo da se u završnoj strofi netragom gubi nespokoj uvodnih stihova.

Heksametarskomu pjesništvu vratio se Horacije u Poslanicama (Epistulae), kojih je prvu knjigu (20 pjesama) objavio 20. ili 19. pr. Kr. Tek nekoliko sastavaka dosljedno oponaša vanjski oblik pisma; većina su monolozi s važnim osobnim očitovanjima ili sentencioznim iskazima o najpoželjnijem načinu života. U drugoj knjizi (3 poslanice, nastale 19/18. do 14/13. pr. Kr.) u središtu je zanimanja pjesnički posao. Posljednja poslanica u toj knjizi (Pjesničko umijeće – Ars poetica) jedan je od najslavnijih i najutjecajnijih tekstova antičkog razmišljanja o književnosti.

Na Augustov nagovor sastavio je Horacije 17. pr. Kr. Stoljetnu pjesmu (Carmen saeculare), za zbor od 27 dječaka i 27 djevojčica. O obnovljenom pjesnikovu zanimanju za lirske oblike svjedoči i posljednja, četvrta knjiga Oda (15 pjesama, 17. do 13. pr. Kr.).

S obzirom na žanrovsku raznolikost, Horacijevo je pjesništvo imalo mnogobrojne nasljedovatelje, osobito u XV–XVI. stoljeću i u »galantnom« XVIII. stoljeću (F. Ronsard, J. Kochanowski; G. Parini, M. A. Foscolo, M. V. Lomonosov, G. R. Deržavin). Horacije je ostavio dubok trag u pjesništvu hrvatskoga latinizma, ali i u književnosti na narodnome jeziku. Najznačajniji su prevoditelji Horacija na hrvatski Đ. Hidža (Piesni liričke, 1849) i J. Zgorelec (Satire i Epistule, 1958).

Horacije, Flak Kvint. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26122>.