STRUKE:

hram

ilustracija
HRAM Antonija i Faustine, Forum Romanum

hram (isto što i latinski templum, grčki ναός i ἱερόν), građevina posvećena kultu nekoga božanstva; u svečanu govoru bilo koja bogomolja (crkva, osobito prvostolna ili saborna, sinagoga, džamija, pagoda). Dok je hram u užem smislu simbol božanske prisutnosti i mjesto prinošenja žrtve, bogomolje služe za okupljanje zajednice i obavljanje određenih obreda. Gradnja hramova u Europi počinje potkraj neolitika i na početku brončanoga doba (Stonehenge kod Salisburyja u Engleskoj s nizovima kamenih blokova, kružno raspoređenih; Carnac u Francuskoj s alejama kamenih blokova). Klasični je tip hrama dala tek grčko-rimska antika. Hramovi nisu bili mjesta za sastajanje vjernika, kao u kršćanstvu, nego stanovi bogova; žrtve su se prinosile pred hramom. Jedino su hramovi za održavanje eleuzinskih, Mitrinih i drugih misterija služili kao sastajalište vjernika. Grčki je hram, poput megarona kretsko-mikenske palače, bio četverokutna tlocrta; sastojao se od svetišta (naos) s kultnim likom i predvorja (pronaos); katkada je imao i jednu stražnju prostoriju (opistodom). Razlikuje se nekoliko tipova hramova. Templum in antis, koji se razvio već u IX. st. pr. Kr., imao je na pročelju produžene zidove svetišta, koji su tvorili pretprostor s dvama stupovima; prostil je ispred svetišta imao predvorje sa stupovima, a amfiprostil je takva predvorja imao sa stupovljem na objema užim stranama. Od VIII. st. pr. Kr. razvio se peripter, kod kojega trijem sa stupovljem okružuje svetište sa sve četiri strane. Iz tog se tipa razvio dipter, sa svetištem okruženim dvostrukim trijemom. Najpoznatiji su grčki hramovi: Partenon, Erehtejon, Tezejon i hram Nike u Ateni, hramovi na Siciliji (Sirakuza, Akragant) i u južnoj Italiji (Pest). – Kod rimskih se hramova u konstrukciji zapaža grčki i etruščanski utjecaj: stoje na visoku podnožju, trijem sa stupovljem i stubište obično se nalaze samo na prednjoj strani (Augustov hram u Puli; tzv. Maison carrée u Nîmesu), a svetište je često podijeljeno na tri cele (za tri božanstva). Rjeđi su hramovi kružna tlocrta (Panteon u Rimu; mali hram u Balbeku).

Na Bliskom istoku Egipat je ostvario tip monumentalna hrama u pećini (Abu Simbel) i na otvorenu prostoru. Ti su hramovi imali dvostruku namjenu: služili su ili kultu božanstva ili posmrtnom kultu vladara. Arhitektonski sklop razvijenoga tipa egipatskog hrama ima aleju sfinga, koja vodi do ulaznih vrata, flankiranih pilonima. Kroz vrata se ulazi u dvorište, uokvireno trijemom sa stupovljem. Na trijem se nadovezuje dvorana sa stupovljem, kroz koju se dolazi u svetište, okruženo nizom manjih prostorija (Luksor, Karnak). – Karakterističan tip hrama u Mezopotamiji bio je zigurat, stepeničast hram s nekoliko terasa (zigurat Etemenanki u Babilonu). – U židovstvu je postojao samo jedan hram – jeruzalemski hram, koji je postao središte starohebrejskoga i židovskoga kulta. Sagrađen je za kralja Salomona (X. st. pr. Kr.), razoren za Nebukadnezara (587. pr. Kr.), obnovljen za Darija I. (515. pr. Kr.). Novi monumentalni jeruzalemski hram podignuo je Herod Veliki (64. pr. Kr.), a razorili su ga Rimljani (70). Hram je imao predvorje, svetište i svetinju nad svetinjama. Zanimljive oblike hramskoga graditeljstva razvile su srednjoameričke religije. Podnožje hrama redovito ima oblik krnje piramide; ona nosi nekoliko terasa, na vrhu kojih se nalazi hram. Do samoga hrama vodi monumentalno stubište (Palenque, Chichen-Itzá, Xochicalco, Teotihuacán). Te su piramidalne građevine (teocalli) pokrivene visokim reljefima s bogatom ornamentikom ili figuralnom tematikom, koja se odnosi na kult. – U staroslavenskoj religiji također su postojali svojevrsni hramovi (Arkona na baltičkom otoku Rujani, Schlossberg u Mecklenburgu, Njemačka, iskopine kraj Kijeva, Ukrajina. – Veliko bogatstvo oblika hramova u Indiji pokazuje razvoj od »svete pećine« do konstrukcija u slobodnu prostoru. Vezano uz religioznu (budizam, brahmanizam i jinizam) i regionalnu osnovu nastajali su različiti tipovi hramova, kod kojih figuralna i ornamentalna plastična dekoracija daje osnovni ton cijeloj građevini. Vrlo je raširen tip stupa, hrama na valjkastu podnožju, nadsvođen u obliku polukugle, često ograđen kamenom ogradom s nekoliko ulaza (stupe u Sanchiju, Bharhutu, Amarawatiju). Caitya je hram izdužena tlocrta, redovito s trima brodovima, ispred kojih je obično i poprečna dvorana. Glavni brod, što ga od sporednih dijele stupovi, završava se apsidom, u kojoj je stupa. U mnogim pećinskim hramovima (Ajanta, Nasik, Ellora, Karli) kombiniran je tip caitye i vihare, samostana kod kojega se oko jednostavna kvadratičnog dvorišta nižu redovničke samice. U tzv. dravidskom stilu jedno ili više četverokutnih dvorišta okruženo je trijemovima i različitim prostorijama; u dvorišta se ulazi kroz vrata, iznad kojih se diže terasasti, bogato dekorirani toranj (gopuram), istoga tipa kao i hram u dvorištu (Śivin hram u Maduraiju). Tip budističkoga pećinskog hrama prenesen je s budizmom i u Kinu (Yungang, Longmen). Ondje je, međutim, osnovni tip hrama (kao i kuće za stanovanje) dvorana na stupovima, koja se zatvara pomičnim pregradama. Taj je tip zadržan i kod pagoda, gdje se takve dvorane kružna ili višekutna tlocrta nižu jedna iznad druge kroz više katova, od kojih svaki ima istaknutu strehu (tzv. Porculanska pagoda u Nankingu, visoka 84 m; početak XV. st.). Kineske i korejske pagode služile su kao uzor za pagode u Japanu (najstarija je Horyuji). U kršćanstvu su to bogoštovne zgrade (bazilika, crkva, kapelica), u prvom redu mjesto okupljanja vjerničke zajednice radi slavljenja euharistije, osobito u ranome kršćanstvu i protestantizmu. U katolicizmu i pravoslavlju crkve su također i mjesto Božje prisutnosti (kuća Božja, dom Gospodnji). U židovstvu nakon razaranja jeruzalemskoga hrama sinagoga je postala u prvom redu mjesto okupljanja vjerske zajednice (bogoštovlje i pouka). Islamske bogoštovne zgrade (džamija, mošeja) mjesto su pojedinačnoga ili osobnoga klanjanja i vjerske pouke, pa nemaju posebnog svetišta.

hram. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 27.5.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26302>.