Hugo, Victor Marie

ilustracija
HUGO, Victor Marie

Hugo [ygọ'], Victor Marie, francuski književnik (Besançon, 26. II. 1802Pariz, 22. V. 1885). U književnost je ušao sa sedamnaest godina osnovavši časopis Conservateur littéraire (1819). U prvoj zbirci pjesama (Ode i druge pjesme – Odes, 1822) pjeva o srednjovjekovnim crkvama i veliča burbonsku dinastiju. Zbirka je doživjela preinake i proširenja pa je objavljena u konačnoj verziji pod naslovom Ode i balade (Odes et ballades, 1828). Istodobno se okušao u proznim vrstama (Islandski han – Han d’Islande, 1823; Bug-Jargal, 1820. prva inačica, konačna inačica 1826). Posjećivao je salon Ch. Nodiera, gdje je upoznao A. de Vignya i A. de Lamartinea; angažirao se u »romantičarskom sukobu« s klasicistima i u borbi za novi književni pokret. Trijumf romantizma osiguravao je prvim dramama: Cromwell (1827) i Hernani (1830). Predgovor Cromwellu postao je manifest romantizma. Premijera drame Hernani (25. veljače 1830) označila je pobjedu romantizma kao novoga književnog pokreta, kojemu je Hugo postao vođom. Zbirka pjesama Istočnjakinje (Les Orientales, 1829) učvrstila mu je pjesničku slavu i postavila ga na čelo tzv. pitoreskne škole. U jednako značajnom predgovoru zbirci zauzimao se za slobodu nadahnuća. Iste je godine objavio roman Posljednji dan na smrt osuđenoga (Le Dernier Jour d’un condamné, 1829), kojim se zauzima protiv smrtne kazne. Dramu Marion de Lorme (1829) cenzura je zabranila zbog sadržaja (rehabilitacija kurtizane), pa je objavljena tek 1831. U razdoblju 1830–40. napisao je drame u stihu (Kralj se zabavlja – Le Roi s’amuse, 1832. i Ruy Blas, 1838), drame u prozi (Lukrecija Borgia – Lucrèce Borgia, 1833; Marija Tudor – Marie Tudor, 1833; Angelo, 1835), četiri zbirke poezije (Jesenje lišće – Les Feuilles d’automne, 1831; Sutonske pjesme – Les Chants du crépuscule, 1835; Unutarnji glasi – Les Voix intérieures, 1837; Zrake i sjene – Les Rayons et les Ombres, 1840) i roman Zvonar crkve Notre-Dame u Parizu (Notre-Dame de Paris, 1831), u kojem oživljuje Pariz Luja XI. God. 1841. Hugo je izabran u Francusku akademiju. U razdoblju 1840–50 (osobito nakon neuspjeha drame Njemački grofovi – Les Burgraves, 1843) književnu djelatnost zamjenjuje političkom. Nakon državnog udara Luja Bonapartea (1851), koji se proglasio carem (Napoleon III.), Hugo se iselio u Belgiju. Odatle je otišao na otok Jersey, pa na Guersney, gdje je živio sve do sloma Drugoga Carstva (1870). Vratio se u Pariz, gdje je bio biran u Parlament i Senat. God. 1853. dovršio je zbirku satiričkih stihova Kazne (ili Pedepse) – Les Châtiments. God. 1856. objavio je zbirku s elegičnim naglascima u pomalo kaotičnom panteizmu Kontemplacije (Les Contemplations), a 1859. monumentalnu poemu Legenda vjekova (La Légende des siècles), nadopunjivanu još 1877. i 1883., koja je sa Sotoninim krajem (La Fin de Satan) i Bogom (Dieu) trebala tvoriti trilogiju, tj. epski zahvaćen razvoj čovječanstva kroz vjekove, i značiti obnovu francuskog epa, ali nije dovršena. Osamnaest godina političkog progonstva dalo je Hugou diljem Europe aureolu branitelja potlačenih. Zbirkama iz 1850-ih dostignuta je kulminacija. Hugo je do kraja života pjevao uporno i obilato, premda ne uvijek jednako nadahnuto: Popijevke ulica i lugova (Les Chansons des rues et des bois, 1865) u duhu su nekih simbolističkih postupaka, Strašna godina (L’Année terrible, 1872) reakcija je na njemačko-francuski rat i na Parišku komunu, a slijede zatim Djela i riječi (Actes et Paroles, 1875–76), Umijeće kako biti djed (L’Art d’être grand-père, 1877), izravan odraz njegove obiteljske atmosfere, Papa (Le Pape, 1878), lirsko-epska obrana dobrote, ljubavi i mira. Najopsežnija mu je i najzanimljivija kasna zbirka Četiri vjetra duha (Les Quatre Vents de l’esprit, 1881), podijeljena na satirički, dramski, lirski i epski ciklus. Slavu su mu donijeli i romani: Jadnici (Les Misérables, 1862), Poslenici mora (Les Travailleurs de la mer, 1866), Čovjek koji se smije (L’Homme qui rit, 1869) te Devedeset i treća (Quatrevingt-treize, 1874), povijesni roman nadahnut Francuskom revolucijom. Posmrtno su objavljeni Sotonin kraj (La Fin de Satan, 1886), Alpe i Pireneji (Alpes et Pyrénées, 1890), Bog (Dieu, 1891), Nesretne godine (Les Années funestes, 1898), Post-scriptum mojega života (Post-scriptum de ma vie, 1901) i dr. Hugo je volio velike ideje (sloboda naroda, napredak čovječanstva) i velike pojave (kult Napoleona I.). Kao romanopisac ocrtava povijesne slike velikih razmjera i s ljubavlju prikazuje ljude iz naroda. Uz opća obilježja romantičke škole (fantazija, slikovitost, suprotnosti), njegove romane obilježava pojačana sklonost za grotesku i za prizore jeze. Obrađuje raznolike teme, koristi se raznovrsnim intonacijama i svim registrima: epskim, satiričkim, elegijskim, izražavajući s lakoćom velika opća mjesta, ili iznoseći lirske poticaje najvećih dubina duše i nesvjesnoga. Svojim je djelom zauzeo jedno od temeljnih mjesta u sveukupnoj francuskoj pjesničkoj tradiciji.

Hugo, Victor Marie. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26622>.