incineracija (srednjovj. lat. incineratio: pretvaranje u pepeo), spaljivanje pokojnikova tijela; način pokopa odlaganjem pepela u jame ili u posebne posude – žare, koje su se potom polagale u grobne jame, pod humke ili u zidane grobnice. Incineracija kao pogrebni obred javlja se kod mnogih izvornih naroda, osobito u indijskom hinduizmu. Najstariji paljevinski grobovi potječu iz mezolitika (Vlasac u Đerdapu), tijekom neolitika pojavljivali su se sporadično, češći su u eneolitiku, dok je u kasno brončano doba incineracija postala općeprihvaćenim načinom pokopa (→ kultura polja sa žarama). Nije bila poznata u Egiptu, a na području Mezopotamije javljala se povremeno. Premda taj običaj spominje i Homer, spaljivanje pokojnika u grčkoj kao i u etrurskoj civilizaciji nije bilo često. U rimskoj je civilizaciji incineracija od razdoblja ranoga Carstva do početka III. st. bila glavni oblik pokopa. Kršćanstvo ju je odbacilo, a Karlo I. Veliki zabranio je 785. obred na području svoje države. Spaljivanje pokojnika u zapadnoj kulturi ponovo se javlja u XIX. st. (→ krematorij). U islamu se zabranjuje.
