Indijanci

ilustracija
INDIJANCI, Dakota Sioux, Winnipeg, 1909.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24

Indijanci, skupni naziv za autohtono stanovništvo Amerike (Sjeverne, Srednje i Južne); u užem smislu riječi bez arktičkoga područja (Eskimi, Aleuti). Nastao je na temelju netočne pretpostavke Španjolaca da su, doplovivši do Amerike, došli u Indiju. Ni taj naziv ni neki noviji (engleski Native Americans, Amerindians, španjolski Indígenas) ne odražavaju kulturnu, etničku i jezičnu raznolikost autohtonog američkog stanovništva. Predci su Indijanaca stigli na američki kontinent za posljednjega ledenoga doba iz Azije preko kopnenoga mosta na mjestu današnjega Beringova tjesnaca. Doseljavanje se odvijalo u više valova pa se za razliku od uvriježena mišljenja da su Indijanci jedinstvena rasa, bliska mongolidima, danas ističe njihovo heterogeno podrijetlo. Općenito se smatra da su prvi doseljenici pristigli prije 30 do 40 tisuća godina, iako prema nekim procjenama i znatno ranije (prije 100 000 godina i više). Točan je broj pretkolumbovskoga stanovništva Amerike nemoguće utvrditi, a procjene se kreću od 15 do 100 milijuna stanovnika. Najgušće su bila naseljena područja visokih kultura (Srednja Amerika i srednje Ande) te obalna područja. Pretpostavlja se da je u Sjevernoj Americi u doba prvoga kontakta s Europljanima bilo oko 250 različitih plemenskih zajednica. One su se obično razvrstavale s obzirom na sljedeća kulturološki različita područja: subarktičko područje (Kutchin, Cree i dr.), istočno šumsko područje (Huroni, Mohawk, Seneca, Irokezi, Delaware, Cherokee i dr.), područje prerija i ravnica (Dakota, Assiniboin, Crow, Pawnee, Comanche, Blackfoot, Arapaho i dr.), sjeverozapadnu obalu (Tlingit, Haida, Kwakiutl, Tsimshian i dr.), Veliku zavalu (Ute, Shoshoni i dr.), Californiju (Wintun, Yuki, Pomo i dr.), jugozapad (Hopi, Zuni, Apaši, Navajo i dr.) i Ravnjak na sjeverozapadu (Cœur d’Alène, Nez Percé, Kutenai i dr.). Izdvaja se i područje visoko razvijenih indijanskih kultura (Olmeki, Zapoteki, Maya, Azteki i dr.) u Srednjoj Americi. Južna je Amerika područje iznimno velikoga broja različitih indijanskih naroda koji su razvili mnoštvo raznovrsnih kultura: od društava nomadskih lovaca i skupljača (Tehuelche, Guaraní, Jívaro, Chono, Alacaluf i dr.) do visokih kultura srednjih Anda (Inka, Chimú i dr.). Nakon kontakta s Europljanima drastično se smanjio broj Indijanaca, što je bilo uzrokovano širenjem do tada nepoznatih europskih bolesti, ratovima, prisilnim preseljenjem, sustavnim istrjebljivanjem, asimilacijom. Mnoge su indijanske kulture nestale. Kulturni je razvoj te sadašnji društveni i pravni položaj Indijanaca različit u pojedinim američkim državama. U Sjevernoj je Americi došlo do potiskivanja indijanskoga stanovništva prema zapadu i stvaranja sustava rezervata, a odnosi s indijanskim plemenima uglavnom su bili regulirani posebnim ugovorima. Politika španjolskih i portugalskih kolonizatora omogućila je stvaranje miješanih kultura, posebice na području visokih kultura Srednje i Južne Amerike, dok su mnoge druge indijanske kulture potpuno nestale (područje južno od Gran Chaca, istočni Brazil, Antili). U posljednjih je stotinjak godina došlo do ponovnoga rasta indijanske populacije zahvaljujući dijelom i pojačanoj svijesti o indijanskom identitetu. Broj Indijanaca danas se procjenjuje na 20-ak milijuna, od toga oko 2,5 milijuna u Sjevernoj Americi.

Jezici

Indijanskim jezicima nazivaju se autohtoni jezici kojima su govorili Indijanci svih triju Amerika prije dolaska Europljana u XV. st. Nije poznato koliko se različitih indijanskih jezika tada govorilo u Americi. Budući da demografi procjenjuju da je zbog epidemija bolesti koje su donijeli Europljani tijekom iduća dva stoljeća oko 90% autohtonog indijanskoga stanovništva izumrlo, vrlo je vjerojatno da su bez traga nestali mnogi jezici i jezične porodice. Konzervativne procjene govore o približno 800 jezika, svrstanih u pedesetak jezičnih porodica u Sjevernoj Americi, devet porodica u Srednjoj Americi i stotinjak porodica u Južnoj Americi. Vjerojatno je da će istraživanje genetskih odnosa među jezicima u budućnosti reducirati taj broj porodica, no trenutačno vrlo malen broj znanstvenika prihvaća teoriju američkog lingvista J. H. Greenberga o postojanju jedne velike makroporodice (koju on naziva »amerindijskom«), koja bi obuhvaćala sve jezike Amerike osim eskimsko-aleutskih i jezika na-dene.

Osnove genetske klasifikacije indijanskih jezika Sjeverne Amerike iznijeli su američki znanstvenici J. W. Powell i E. Sapir na početku XX. st. Najvažnije su jezične porodice Sjeverne Amerike: eskimsko-aleutski jezici (na Aljasci, u Kanadi i na Aleutskom otočju), jezici na-dene, među kojima su osobito brojni athapaskanski jezici (npr. navaho i apaški u središnjim državama SAD-a), algonkinski (algonkijski) jezici, koji su se nekoć govorili uz istočnu obalu Amerike (masačusets, menomini, odžibva, čejenski), irokeški (irokijski) jezici, koji se prostiru od Kanade preko Apalačijskoga gorja do Sjeverne Karoline (čerokijski, oneida, tuskarora), muskogijski jezici u jugoistočnim državama SAD-a (npr. čikaso) te siuski jezici (ili hoka-siu), od kojih je najpoznatiji lakota u sjevernoj i južnoj Dakoti. Osobito su brojne jezične porodice na zapadnoj obali Sjeverne Amerike i Kanade: vakašanski jezici (na otoku Vancouver), sališki jezici (u sjeverozapadnom dijelu SAD-a i u Kanadi), sahaptijski, pomoanski, cimšijski, vintuski, mivočki i mnogi drugi jezici. Prema procjeni lingvista, danas se u SAD-u i Kanadi govori još oko 200 jezika, no više od polovice tih jezika ima manje od 1000 govornika.

Jezici Sjeverne Amerike pokazuju veliku strukturalnu raznolikost pa nije moguće navesti tipološka obilježja koja su samo za njih karakteristična. Pa ipak, češće nego u drugim dijelovima svijeta, u Sjevernoj se Americi susreću polisintetički jezici (poput eskimskoga ili irokeških jezika) u kojima se složenim riječima prenosi obavijest koja je u europskim jezicima izražena cijelom rečenicom; osobito je česta inkorporacija, tvorba složenih glagola u koje je uključen njihov objekt (a katkada i subjekt). Jezici sjeverozapadne obale Amerike imaju osobito složene suglasničke sustave, a u jezicima središnjih država SAD-a (keresanski i neki atabaskanski jezici) zabilježeni su »mrmljani samoglasnici« (engl. murmured vowels), tipološki vrlo rijetke bezvučne artikulacije samoglasnika. Tonski sustavi naglasaka razmjerno su rijetki u Americi, no zabilježeni su u atabaskanskim jezicima (npr. u jeziku navaho). Sustavi kategorije roda također su atipični za Sjevernu Ameriku (no susreću se npr. u algonkinskim jezicima), kao i razrađeni padežni sustavi kod imenskih riječi. Osobito se često pojavljuje inače tipološki rijetka inverzna konstrukcija (npr. u algonkinskim jezicima) te aktivni ustroj rečenice (npr. u irokeškim jezicima): neprijelazni se glagoli dijele na aktivne i stativne, pri čemu aktivni glagoli svoj subjekt konstruiraju kao subjekt prijelaznih glagola, a stativni glagoli tretiraju svoj subjekt kao objekt prijelaznih glagola. Jezici Sjeverne Amerike bili su u pretkolumbovsko doba bespismeni, a danas postoji pismenost na nekima od njih (npr. na jeziku navaho). Čerokijski je u XIX. st. razvio bogatu pismenost na osobitom alfabetu što ga je za taj jezik oko 1830. izmislio indijanski samouk pučki učenjak Sekvoja.

Jezicima Srednje Amerike govori još oko 7,5 milijuna ljudi; pretpostavlja se da je živo još 70-ak indijanskih jezika. Među jezičnim porodicama Srednje Amerike ističu se majanski jezici (npr. cocil, jukatek, cutuhil), otomanguanski jezici (npr. otomi, zapotečki, mištek), uto-aztečki jezici, koji se prostiru od Meksika do središnjih država SAD-a (npr. nauatl, jezik kojim su govorili Azteki), jezici miše-zok itd. Mnogi jezici Srednje Amerike, bez obzira na genetsku pripadnost, dijele neka strukturalna obilježja, zbog čega lingvisti govore o »srednjoameričkom jezičnom savezu«. Među ta se obilježja svrstavaju prisutnost ejektivnih suglasnika, sustavi tonova, prefiksalnost, vigezimalni sustav brojenja i pravilan položaj glagola na početku rečenice. U pretkolumbovskoj Americi jedino su neki jezici Srednje Amerike razvili pismenost, a osobito je bogata i stara pismenost Maya, čije je hijeroglifsko pismo razmjerno nedavno dešifrirano. U XVI. i XVII. st. dominikanci i franjevci razvili su kršćansku pismenost na nekim srednjoameričkim jezicima te sastavili prve gramatike.

Procjene o broju južnoameričkih indijanskih jezika nisu pouzdane, no najčešće se spominje brojka od približno 500 jezika; neke od njih španjolski su misionari počeli proučavati već u XVI. st. (prva gramatika jezika kečua potječe iz 1560), no pretpostavlja se da u području Amazonije još ima nezabilježenih indijanskih jezika.

Genetska klasifikacija jezika Južne Amerike osobito je sporna; jasno su utvrđene samo neke jezične porodice, poput maipuranskih (ili aravakanskih, odnosno aravačkih) jezika u zapadnoj Amazoniji (npr. aravak, crni karib itd.), čipčanskih (chibcha) jezika u Ekvadoru (npr. paez), jezika haki (ili ajmaranskih) u Peruu i Čileu, jezika mapudungu (u Čileu), tupijskih jezika (npr. gvarani u Paragvaju) te kečuanskih jezika (u Peruu i Boliviji); jednim od kečuanskih jezika govorili su i Inke, nositelji prastare pretkolumbovske civilizacije. Strukturalna je raznolikost jezika Južne Amerike vrlo velika, no neka su obilježja tipična za pojedina područja; utvrđeno je, primjerice, da mnogi jezici Amazonije imaju tonove i nazalne samoglasnike, sustave imenskih klasifikatora i kategoriju evidencijalnosti u glagolskome sustavu (glagol je obilježen s obzirom na to koliko pouzdano govornik zna da se radnja toga glagola vrši) itd.

Od jezika Sjeverne Amerike najveći broj govornika i najviše izgleda za opstanak imaju navaho (s osobito velikom koncentracijom govornika u Novome Meksiku), nekoliko eskimskih idioma (jupik i inuit) te nekoliko algonkinskih i siuskih jezika. Većina je ostalih jezika pred izumiranjem. U Srednjoj su Americi osobito brojni govornici majanskih jezika (u južnom Meksiku, Nikaragvi, Salvadoru i Hondurasu) i aztečkoga, a u Južnoj se Americi brojem govornika ističe gvarani (koji je materinski jezik većine stanovnika u Paragvaju) te različiti kečuanski jezici i dijalekti u Boliviji i Peruu.

Likovne umjetnosti

Razvoj američkih prapovijesnih kultura bio je polagan na cijelome području Amerike; u prvim stoljećima pr. Kr. bio je sporiji kod Indijanaca u Sjevernoj i Južnoj Americi, a brži u plemena Srednje Amerike, gdje su se počele razvijati napredne kulture, koje su vrlo brzo postale visoko razvijene civilizacije (glavna kulturna žarišta nalazila su se na području današnjega Meksika, Gvatemale, Hondurasa i Perua). Simboli i geometrizirani ornamenti zajednički su likovni izraz svih plemena u Americi (kiparstvo i slikarstvo, lončarstvo, tkanine). Indijanci su svoje kultne i uporabne predmete ukrašavali mnogobrojnim detaljima, a realizam i stilizacija bili su bitni načini likovnog izražavanja. Najčešći su materijali bili perje, životinjske kosti i keramika. Lončarski je obrt bio najrašireniji, a u pojedinim je razdobljima dosezao iznimno visoku umjetničku vrijednost. Indijanci su lončarske predmete svakodnevne i kultne uporabe izrađivali bez lončarskoga kola. Često su se služili tehnikom inkrustacije; obrađivali su tvrdo kamenje (gorski kristal, žad, poludrago kamenje) i kovine, bakar su u Sjevernoj Americi iskucavali na hladno, a u predjelima Meksika i Anda talili su i obrađivali bakar, zlato i srebro, dok su peruanska plemena proizvodila i broncu. Slikarstvo na lončariji i stijenama svetišta bilo je primarni likovni izraz dijela plemena Sjeverne Amerike i Maya (→ bonampak) te srednjoameričkih kultura, kod kojih je slikovno pismo imalo puni likovni izraz. Skulptura je imala vrlo široki teritorijalni i stilski raspon: u Sjevernoj Americi od totemističkih stupova na sjeverozapadnoj obali do realističkih prikaza ljudi i životinja, nađenih na nasipima istočnog dijela toga područja; u Južnoj Americi od primitivnih skulptura kratka tijela i velike glave do simboličkih i realističkih prikaza, gotovo psihološki tretiranih portreta na lončariji kulture Chimú. Indijanska skulptura dosegnula je vrhunac u visokim kulturama Srednje Amerike; najčešće je reljefna ili puna plastika upotpunjavala graditeljstvo.

Značajna stambena arhitektura, kompleksi kuća od kamena ili ilovače na nekoliko katova, ponajčešće izgrađenih u pećinama, razvila se na jugozapadnim područjima Sjeverne Amerike (Pueblo Bonito). Ostatci urbaniziranih gradova i veličanstvena arhitektura u kulturama Srednje Amerike pokazuju raznoliku i bogatu graditeljsku djelatnost (stepeničaste piramide, palače, kultni objekti, opservatoriji). Arhitektura Inka na visokim Andama posve je drukčijih oblika i svojstava, a odlikuje ju savršena tehnička vještina zidanja masivnih kamenih blokova bez žbuke (→ machu picchu). Zajednički arhitektonski izraz američkih Indijanaca bio je umjetno oblikovan humak, odnosno nasip, posvećen kultu mrtvih ili božanstvu, a podignut radi obrane. Najčešće su to monumentalna djela različitih dimenzija i oblika. Najodređeniji oblik imaju visoke, strme, krnje stepeničaste piramide u Srednjoj Americi, izgrađene od zemlje, često obložene kamenim pločama, sa svetištem na vrhu, tzv. Castillo. (→ chichén itzá)

Razvoj kultura u Americi grubo su prekinuli španjolsko i portugalsko osvajanje i kolonizacija u XVI. st., no indijanska je umjetnost nastavila živjeti prilagođena novim idejama i novoj religiji, osobito na ornamentima (simboli i figure biljaka i životinja) baroknih fasada na crkvama Latinske Amerike.

Indijanci Sjeverne Amerike uglavnom su živjeli u kamenome dobu sve do dolaska Europljana u XVI. st. Od predmeta umjetničkoga obrta izrađivali su ponajviše stilizirane rezbarije u kosti i drvu, osobito visoke polikromirane toteme, oslikane lončarske predmete, groteskne kultne maske, tkanine; na višem stupnju kulturnog razvoja bile su kulture Anasazi i Pueblo. (→ pueblo-indijanci)

U Srednjoj Americi nastale su mnogobrojne tzv. pretkolumbovske visoko razvijene kulture (→ olmeki; zapoteki; tolteki; maya; azteki), narodi kojih su stvorili veličanstvene kamene građevine, osobito visoke stepeničaste krnje piramide i palače bogato ukrašene skulptoralnim ornamentima i simbolima bogova, divovske kamene glave i monolitne kipove, freske, lončarstvo, predmete od zlata, žada i gorskoga kristala (mrtvačke glave).

U Južnoj Americi na prostoru srednjih Anda i peruanske obale razvile su se mnogobrojne indijanske kulture tzv. andske civilizacije (→ chavin de huántar; tiahuanaco; chimú). Najveći umjetnički dometi postignuti su u iznimnoj kamenoj arhitekturi, predmetima od zlata i u lončarstvu, često u obliku životinja, fantastičnih bića i čovjeka; oko 1400. te su skulpture postale sastavnim dijelom države Inka. Izvan granica te države najznačajnija je civilizacija → Chibcha (vrhunski majstori u obradbi zlata; otuda legenda o Eldoradu).

Glazba

Premda se pod nazivom »američki Indijanci« podrazumijeva mnogo raznovrsnih zajednica koje su razvile različite glazbene izričaje, moguće je govoriti i o zajedničkim značajkama. Gledano u cjelini, tradicijska je glazba američkih starosjedilaca vokalna, a pjevanje ponegdje prate glazbala kao što su bubanj i/ili zvečke. Pjevači su u pravilu muškarci, koji su pjevali glasno u unisonu. Pjevanje se razlikovalo po izboru registra, pa tako zajednice kao što su Apaši i Navajo obilježava visoko, falsetno pjevanje, dok Pueblo-Indijanci pjevaju u niskome registru. Karakteristična melodijska krivulja, bogato ukrašena, započinje na najvišoj tonskoj visini i završava na najnižoj, koja se u zaključnome dijelu fraze višestruko ponavlja. Mjera je najčešće dvodobna, a tempo srednje brz. Neke se pjesme smatraju vlasništvom pojedinaca, koji su ih pridobili tijekom vjerskih vizija, druge se čuvaju kao vlasništvo obitelji, a mnogo ih je namijenjeno za izvođenje svim članovima zajednice, pa i izvan zajednice.

Tradicijski instrumentarij obuhvaća ponajprije udaraljke (bubnjeve i zvečke), koje se pojavljuju u nizu raznovrsnih oblika i veličina. Pištaljke i flaute, jednožičana gudaća lutnja i vodeni bubanj također dolaze u glazbenoj praksi.

Tradicijski plesovi u osnovi su religijskoga značaja. Njima npr. pripadnici zajednice Pueblo mogu prizivati kišu na kukuruzna polja, pripadnici zajednice Navajo mogu moliti za ponovnu uspostavu harmonije između bolesnika i prirode, ili se općenito na takav način izražava zahvalnost božanstvima. Plesanje, međutim, dobiva posve drugačiji smisao u suvremenim kontekstima javnih susreta pripadnika različitih zajednica (tzv. Pow-wow). Na tim se susretima plesači, uz živu glazbu, natječu u različitim kategorijama spretnosti.

Glazba američkih Indijanaca nije samo relikt prošlosti. Neprestano nastaju nove pjesme i novi stilski smjerovi. Vjerski pokreti bili su u tome smislu posebno poticajni. Tako je npr. suvremeni glazbeni repertoar Crkve američkih Indijanaca utemeljen na tradicijskim obrascima, dok je u harmonijski bogatome crkvenom pjevanju zajednice Cherokee (Čeroki) moguće prepoznati i obrasce neindijanskih tradicija američkog juga. Prihvaćanje angloameričkih značajki pokazuje se u uključivanju riječi na engleskom jeziku, te u preuzimanju repertoara (npr. indijanske skupine unutar stilske odrednice chicken scratch izvode polke i valcere), glazbala (npr. harmonika, limena glazbala) i izvoditeljskog idioma (npr. country i western te rock). Neki su Indijanci postali popularni izvođači američke folk-glazbe, ponegdje s protestnim pjesmama (»Buffy Sainte-Marie«), prihvatljivi i indijanskim i drugim publikama (Ed Lee Natay).

Danas je indijanska glazba prisutna na tržištu, a ekološke ideje utkane u indijansku baštinu postaju ishodištem mnogobrojnih projekata new-agea.

Indijanci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.2.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27307>.