STRUKE:

intonacija

intonacija (od latinski intonare: podizati glas). 1. U glazbi, pronalaženje i održavanje točne ili »čiste« tonske visine pri nastupu pjevača ili svirača. Prije početka izvedbe intonaciju daje orguljaš, koji pjevačima liturgijske glazbe odsvira uvod, te zborovođa, koji otpjeva ili odsvira početni ton svake dionice zbora. Glasovirski pratilac daje intonaciju vokalnom ili instrumentalnomu solistu, dok se u orkestru svi instrumenti ugađaju prema intonaciji oboista (→ komorni ton).

2. U lingvistici, ritmičko-melodičko oblikovanje riječi i rečenica mimo njihove »normalne« akcenatske i kvantitetne značajke. Očituje se u mijenjanju dužine pojedinih slogova, dodatnoj akcentuaciji, promjeni visine ili njezinoj modulaciji (silaznoj, uzlaznoj melodici). Živ govor pun je različitih (u pismu uglavnom neizrazivih) intonacija koje imaju značaj pitanja, molbe, zapovijedi, ironije, ogorčenja, prijetnje.

intonacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 7.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27686>.