Island

ilustracija
ISLAND, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12

Island (Lyðveldið Ísland; Republika Island), otok i država u sjevernom dijelu Atlantskog oceana, 287 km jugoistočno od Grenlanda i 798 km sjeverozapadno od Škotske; obuhvaća 103 000 km².

Prirodna obilježja

Najveći dio otoka građen je od bazalta tercijarne starosti, koji je pokriven mlađim izljevima lave, vulkanskim pršincem (tuf) i liparitom. U reljefu Islanda razlikuju se tri regije. Uz obalu (duga 4970 km), razvedenu zaljevima (fjord; Borgar, Breiða, Skaga, Þistil i dr.), pružaju se nizine; najveće značenje ima plodna i gusto naseljena nizina u jugozapadnom dijelu otoka. Od priobalne nizine uspinje se stepeničasto prema unutrašnjosti otoka nenaseljen ravnjak (islandski fjeld) pokriven slabim pašnjacima. Najviši planinski dio otoka, viši od 600 m, obuhvaća 37% površine otoka. Na njemu se ispinju gorski vrhunci (vulkan Hekla 1491 m) i ledeni pokrovi (islandski jökull: ledenjak), koji su ostali još iz pleistocena: Vatnajökull (8300 km², debljina do 1000 m) s najvišom otočnom planinom Öroefajökull (vrh Hvannadalshnjúkur, 2110 m), Langjökull (953 km²), Hofsjökull (925 km²), Mýrdalsjökull (596 km²) i dr. Planinski, jugoistočni dio Islanda spušta se prema obalnoj nizini i prema obali mora okomitim odsjecima visokima do 500 m. Island je poznat zbog recentne vulkanske djelatnosti te po izvorima vruće vode (najveći je Deildartunguhver u Borgarfjörðuru, s 250 L vruće vode u sekundi) i gejzirima. Oko 200 vulkana potječe iz postglacijalnoga razdoblja. Godine 1963. podmorskom vulkanskom erupcijom nastao je jugozapadno od otočja Vestman otok Surtsey (1,6 km²), a vulkan na njemu nazvan je Surtur. Povremenim erupcijama vulkana prekrivenih ledenjacima nastaju velike poplave zbog otapanja leda (vulkan Katla ispod ledenjaka Mýrdalsjökull). Česti su potresi, ali rijetko nanose veću štetu.

Rijeke su kratka toka, s mnogo brzaca i vodopada (Glymur na rijeci Botnsá, 190 m, i dr.); najveća je Þjórsá (Thjórsá), duga 230 km. Poznata su jezera Þingvalla (Thingvalla; 82 km²), Þórisvatn (akumulacijsko jezero; 83 do 88 km²), Lögurinn (53 km²) i Mývatn (37 km²). Rijeke koje se hrane vodom nastalom otapanjem ledenjaka, osobito južno od Vatnajökulla, često poplavljuju u srpnju i kolovozu.

S obzirom na geografsku širinu na kojoj se nalazi, Island ima znatno blažu klimu, osobito zimi. Zbog položaja na dodiru polarnih i tropskih zračnih masa te utjecaja Golfske i Grenlandske morske struje Island ima oceansku klimu s hladnim ljetima i blagim zimama. Srednja je temperatura zraka u srpnju između 10,9 °C na sjeveru i 11,3 °C na jugu, a u siječnju između –1,5 °C na sjeveru i 1,2 °C na jugu. Vjetar je jak, osobito zimi. Oborine donosi južni oceanski vjetar; količina oborina opada od juga (oko 2200 mm godišnje) prema sjeveru (470 mm). U višim predjelima u unutrašnjosti vlada oštra planinska klima; snijeg može pasti u svako doba godine. Island je poznat zbog velike naoblake, magle i čestih kiša. Zimi dnevna svjetlost traje tri do četiri sata.

Neobradivo i neplodno zemljište (pješčane pustopoljine, izljevi lave, ledenjaci 11,6%) obuhvaća 76,0% površine Islanda, pašnjaci i livade 22,7%, šume 1,2%, a obrađeno je samo 0,1% površine.

Stanovništvo

Na Islandu živi 321 857 st. (2013). S prosječnom gustoćom od 3,1 st./km². Island je najrjeđe naseljena europska država. Naseljeno je samo 42 085 km² (7,6 st./km²), uglavnom obalnih nizina. Najgušće je naseljena južna i jugozapadna obala; čak 62,7% stanovništva živi na širem gradskom području Reykjavíka. Prema mjestu rođenja i državljanstvu stanovnici su Islanđani (93,4%; potomci irskih i skandinavskih doseljenika), Poljaci (2,9%), Litvanci (0,5%), Danci (0,3%) i dr. Službeni je jezik islandski, a vjera luteranska (76,2% stanovništva, 2013). Od početka XX. st. broj stanovnika udvostručio se svakih 50-ak godina; 1900. na Islandu je živjelo 77 967 st., 1950. godine 141 042 st., a 2000. godine 279 049 st. U razdoblju 2007–12. porast broja stanovnika se usporio, te je iznosio prosječno 0,4% godišnje. U posljednjih nekoliko godina više se stanovnika iseljava nego što ih se useljava. Stopa prirodnoga priraštaja među najvišima je u Europi (7,9%, 2011), a rezultat je razmjerno visokoga nataliteta (14,1‰) i niskoga mortaliteta (6,2‰); smrtnost dojenčadi iznosi samo 0,9‰ (2011). Zbog visokoga prirodnog priraštaja stanovništvo je u odnosu na druge europske zemlje razmjerno mlado: u dobi je do 14 godina 20,7% stanovništva, od 15 do 64 godine 66,4%, a u dobi od 65 i više godina 13,0% (2013). Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. iznosi 83,9 godina, a za muškarce 80,8 godina, što je nešto više od prosjeka za Europsku uniju (žene 83,2, muškarci 77,4 godine, 2011) Ekonomski je aktivno 180 100 st. (2012), od toga je nezaposleno 6,0%. U poljoprivredi i ribarstvu radi 5,8%, u industriji i građevinarstvu 18,2%, a u uslužnim djelatnostima 76,0% zaposlenog stanovništva (2012). Glavni je grad Reykjavík sa 119 764 st. (2013; šire gradsko područje 201 831 st.), koji ima i sveučilište (osnovano 1911). Ostali su veći gradovi Kópavogur (31 726 st.), Hafnarfjörður (26 808 st.) i Garðabær (13 872 st.), koji su dio širega gradskog područja Reykjavíka, te Akureyri (17 966 st.; sveučilište osnovano 1987) i Keflavík s Njarðvíkom (14 153 st.); svi su smješteni na obali. U gradovima živi čak 93,8% stanovništva (2011).

Gospodarstvo

Potkraj 1990-ih Island je ostvario prosječnu stopu godišnjega rasta BDP-a od 5%; BDP je 2011. iznosio 14 milijarda USD, a BDP po stanovniku 43 969 USD. Raspodjela nacionalnog dohotka socijalno je uravnotežena; ostvaruje se puna zaposlenost i visoki standard. U gospodarstvu prevladavaju ribarstvo, stočarstvo i prehrambena industrija te uslužni sektor; ribarstvo ostvaruje 70% izvoza. Od kraja 1990-ih znatne su investicije u računalnu industriju, biotehnologiju i ekološki turizam. Island je siromašan rudnim nalazištima i obradivim zemljištem (šume čine manje od 1% tla). Bogat je ribljim fondom te geotermalnim izvorima, koji se koriste za industrijske namjene i za grijanje kućanstava. Oko 60% BDP-a ostvaruje se u vanjskoj trgovini; izvoze se riba i riblje prerađevine, ovčje meso, krzno i dr., a uvoze sirovine te roba široke potrošnje. Prema udjelu u vanjskoj trgovini glavni su mu partneri Velika Britanija (32%), Norveška (20%), SAD (16%), Danska (16%) i Švedska (8%). Član je Svjetske trgovinske organizacije od 1. I. 1995.

Promet

Prometna se mreža sastoji od 12 862 km cesta (2010); željeznice na Islandu nema. Glavne se ceste pružaju duž obale. Redovitim su zrakoplovnim linijama povezana sva veća naselja na otoku; najprometnija je međunarodna zračna luka Keflavík (2,1 milijun putnika, 2011), a slijede ga Reykjavík, Akureyri, Vestmannæyjar i Egilsstaðir. Glavna je luka Reykjavík s 2,3 milijuna tona prometa (2006; nafta i naftni derivati, izvoz riba, račića i ribljih prerađevina).

Novac

Novčana je jedinica islandska kruna (króna; kr, ISK).

Povijest

Poznat starim Grcima i Rimljanima (lat. Ultima Thule). Nema arheoloških nalaza o životu na Islandu prije kraja VIII. st., no izvori potvrđuju prisutnost irskih redovnika na otoku Thule potkraj VIII. i na početku IX. st. U IX. st. otok su otkrili norveški Vikinzi i dali mu ime Ledena zemlja (Ísland). Dva izvora govore o doseljenju: Knjiga Islanđana (Íslendingabók, oko 1130), koja ga smješta u razdoblje od 870. do 930., te Knjiga o naseobinama (Landnámabók, XII. st.), koja izričito navodi da su prvi stalni stanovnici, Ingólfur Arnarson i njegova žena Hallveig Fródaðóttir, pristigli 874. te se naselili na mjestu koje je Ingólfur nazvao Reykjavíkom. Isti izvor navodi i više od 400 doseljenika koji su doplovili sa svojim obiteljima. Politički sukobi u Norveškoj, osobito u drugoj polovici IX. st., poticali su iseljivanje na Island. U kolonizaciji Islanda u IX. i X. st. sudjelovali su doseljenici iz Norveške, Irske i Škotske te s Orkneyskih, Shetlandskih i Hebridskih otoka. Društveni sustav bio je sličan starogermanskomu. Opći poslovi rješavali su se na mjesnim skupovima (þing ili thing) pod vodstvom najuglednijih ljudi (goði, pl. goðar), koji su obavljali i vrhovne sudske dužnosti. Oko 930. osnovana je neka vrsta savezne republike sa zajedničkim predstavničkim tijelom (Alþing ili Althing), ali bez izvršne vlasti. U samostalnoj državi (do 1262) vlast je obnašala seljačka aristokracija. Na svojim smionim pomorskim putovanjima islandski potomci Vikinga otkrili su Grenland i doprli do Sjeverne Amerike (oko 990). U X. st. prodrlo je kršćanstvo na Island. Nakon niza sukoba, koji su gotovo uzrokovali građanski rat, Althing je donio odluku kojom se kršćanstvo uvelo kao službena religija (999–1000). Godine 1056. osnovana je biskupija u Skálholtu, a 1106. u Hólaru. Bogate plemićke obitelji imale su na svojim posjedima velik broj zavisnih ljudi, ali su oni mogli slobodno prelaziti od jednoga gospodara k drugomu. Ropstvo je na Islandu bilo ukinuto 1100. Otok je 1262. došao pod vlast norveškoga kralja, koji je uveo zakonodavstvo po norveškom uzoru te ustrojio izvršnu i sudsku vlast. Zajedno s Norveškom došao je 1380. pod Dansku. Za danskoga gospodstva otok je počeo sve više propadati. Samouprava, očuvana za norveške vladavine, bila je ukinuta, a Althing je izgubio značenje. Otokom su upravljali administratori iz Danske koji su uveli mnogobrojne namete, a najbolja je zemlja postala posjedom danskoga kralja. Stanje se popravilo u XV. i XVI. st. zahvaljujući trgovini s Engleskom i s njemačkim državicama. Nakon uvođenja danskoga trgovačkog monopola 1602. Island je proživljavao tešku krizu. Tek kada je Danska imenovala svojim namjesnikom Islanđanina Skúlija Magnússona (1711–94), stanje u zemlji ponešto se popravilo. Godine 1800. danska je uprava ukinula parlament (Althing). Protiv Danske su 1809. Jørgen Jørgensen i britanski trgovac Phelps organizirali ustanak u kojem su Island proglasili slobodnim pod protektoratom Velike Britanije, no već iste godine Danci su suzbili dvomjesečnu pobunu na Islandu. Na temelju Kielskoga mirovnog ugovora iz 1814., potvrđenoga na Bečkome kongresu 1815., Island je nakon odvajanja Norveške ostao pod danskom upravom. Od 1834. bio je zastupan u danskom parlamentu. Polovicom XIX. st. pokret za neovisnost Islanda razvijao se pod vodstvom Jóna Sigurdssona (1811–79). Godine 1840. danski kralj Kristijan VIII. odobrio je obnavljanje Althinga koji je uspostavljen 1843., no samo u svojstvu savjetodavnoga tijela danskoga kralja. Godine 1851. Island je proglašen sastavnim dijelom Danske. Ustavom iz 1874. zajamčena mu je ograničena samouprava. Pokret za osamostaljenje otoka ojačao je nakon 1905. Suvremena islandska država stvorena je 1. XII. 1918., nakon čega je Island s Danskom ostao vezan samo personalnom unijom. Kada su Nijemci zaposjeli Dansku u travnju 1940, Island se proglasio neovisnim, a izvršnu vlast preuzelo je 12. IV. 1940. Islandsko ministarstvo na čelu sa Sveinnom Björnssonom (1881–1952) kao regentom. U svibnju 1940. britanske su snage, da bi onemogućile njemačku okupaciju Islanda, zaposjele otok. Godine 1941. obranu Islanda preuzele su Sjedinjene Države koje su ondje smjestile 60 000 vojnika.

Nakon plebiscita, proglašena je 17. VI. 1944. neovisna Republika Island, a za njezina prvoga predsjednika bio je izabran S. Björnsson. Od 1946. Island je član UN. Iste godine njegova koalicijska vlada odobrila je izgradnju velike američke zrakoplovne vojne baze kraj Keflavíka. Godine 1949. Island je pristupio Sjevernoatlantskomu paktu, pa su od 1951. u NATO uključene i američke vojne baze na otoku (1985. Island je zabranio unošenje nuklearnog oružja na svoj teritorij). Godine 1970. pristupio je Europskomu udruženju za slobodnu trgovinu (EFTA). Zbog širenja morskih granica, tijekom 1950-ih i 1970-ih sukobljavao se s Velikom Britanijom (tzv. bakalarski sukobi). Širinu teritorijalnoga mora uvećao je sa 6 na 12 nautičkih milja (1958), širinu ribolovne zone na 50 nautičkih milja (1971) te na 200 nautičkih milja (1975); gospodarski pojas u širini od 200 nautičkih milja proglasio je 1979. Spor oko morske granice prema norveškom otoku Jan Mayenu sporazumno je riješen 1982. Stabilan politički sustav održava se uz česte koalicijske vlade. Najviše premijera (1944–99) bilo je iz konzervativne Stranke neovisnosti (Ólafur Thors bio je premijer četiri puta tijekom 1944–63), a potom iz liberalne Progresivne stranke te Socijaldemokratske stranke. Politički je značajan ekološki i feministički pokret; islandska predsjednica (za redom u četiri mandata 1980–96) Vigdís Finnbogadóttir prva je žena u svijetu koja je demokratskim putem izabrana za predsjednicu države; nakon njezina umirovljenja za predsjednika je (1996) izabran Ólafur Ragnar Grímsson. Godine 1991–2004. premijer je bio Davíð Oddsson iz Stranke neovisnosti. Financijska i gospodarska kriza 2008–09. izazvala je političku nestabilnost. Od 2009. premijerka je socijaldemokratkinja Johanna Sigurðardóttir. Na izborima u travnju 2013. pobijedile su desne stranke – Stranka neovisnosti i Napredna stranka, a premijer je postao Sigmundur Davið Gunnlaugsson (od 2009. lider Napredne stranke). Zbog financijske afere (Panama Papers) odstupio je s položaja u travnju 2016.

Politički sustav

Prema Ustavu od 17. VI. 1944 (izmijenjen i dopunjen amandmanima više puta) Island je unitarna republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, imenuje predsjednika vlade, koja ima izvršnu vlast. Predsjednika republike biraju građani izravno, na općim i tajnim izborima, za mandat od 4 godine, bez ograničenja broja mandata. Članove vlade postavlja predsjednik vlade uz podršku parlamenta. Zakonodavnu vlast ima jednodomni Parlament (Althing) sa 63 zastupnika, koje biraju građani izravno, za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Vrhovni sud (Hæstirettur) najviši je sud, a njegove suce postavlja predsjednik republike doživotno. Država je administrativno podijeljena na 8 regija. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 17. lipnja (1944).

Island. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=27933>.