istrorumunjski, po broju govornika najmanji od četiriju povijesnih dijalekta rumunjskog jezika. Istrorumunjskim se danas govori jugozapadno od Učke u dolini Boljunčice (Šušnjevica, Nova Vas, Jesenovik, Brdo, Kostrčan, Letaj) i u jednom selu na Ćićariji (Žejane). U spomenutim naseljima ostalo je 2001. ukupno nešto više od 200 govornika, 1991. bilo ih je ukupno oko 450, a poč. 1960-ih između 1250 i 1500. Danas u Istri nema zajedničkog imena za sve govornike toga idioma (dijalektolozi su stvorili umjetno ime Istrorumunji); sami sebe i svoj govor najčešće zovu po imenima naselja (Šušnjevci – šušnjevski, Novošani – novošanski, Brijani – brijanski, Žejanci – žejanski), na jugu se sami nazivaju Vlasima i kadšto Ćiribircima, a tako ih nazivaju i okolni jednojezični stanovnici. Svi su govornici istrorumunjskoga dvojezični pa uz svoj idiom svi znaju i hrvatski (poneki stariji i talijanski). Zbog dugotrajne opće i aktivne dvojezičnosti Istrorumunja i nepostojanja institucija koje bi se služile njihovim idiomom, istrorumjnjski je pod snažnim hrv. utjecajem znatno izmijenio svoju strukturu i tipologiju (razvio je morfološko razlikovanje glagolskoga aspekta, stvorio srednji rod slav. tipa za imenice i pridjeve, posudio golem broj hrv. riječi itd.).
