STRUKE:

isusovci

ilustracija
ISUSOVCI, grb
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

isusovci (lat. Societas Jesu, akronim SJ, hrvatski naziv Družba Isusova; kolokvijalno jezuiti, isusovački red), katolički red što ga je osnovao baskijski plemić sv. Ignacije Lojolski (1491–1556); pod imenom Družba Isusova potvrdio ga je papa Pavao III. (1540). Polazište – unutarnja osobna obnova radi služenja bližnjemu i Crkvi – zacrtano u Duhovnim vježbama, Ignacije je poslije razradio u Konstitucijama. Za razliku od prijašnjih redova, isusovci nose jednostavno svećeničko odijelo (talar), nemaju zajedničkih molitava (oficij) i polažu posebni zavjet poslušnosti papi. Prvotnomu cilju – misionarskom i pastoralnomu radu u duhu katoličke obnove – ubrzo su dodali odgojni i školski rad. Vodili su mnogobrojne škole, osobito gimnazije i sveučilišta, osnivali knjižnice, bili su istaknuti misionari, savjetnici i ispovjednici vladara, propovjednici i znanstvenici. Zbog velika utjecaja u Crkvi i društvu, privrženosti Rimu i kontrole misijskih područja u Americi i Aziji, na pritisak europskih vladara ukinuo ih je 1773. papa Klement XIV. Tada je red imao više od 22 000 članova u 39 provincija, sa 679 kolegija, 176 sjemeništa i 273 misije. Ponovno ih je uspostavio 1814. papa Pio VII. S oko 22 500 članova (2002) najbrojniji su katolički red.

Jedan od suosnivača isusovaca Nikola Bobadilla prvi je došao 1559. u hrvatske krajeve na poziv Dubrovačke Republike. U XVI. st. isusovci su povremeno boravili u Dubrovniku i Kotoru, ali pokušaji osnutka kolegija nisu uspjeli. U isto su vrijeme prvi Hrvati isusovci djelovali u susjednim zemljama. Na pozive gradskih i crkvenih vlasti da otvore škole, došli su u Dubrovnik (1604), Zagreb (1606), Rijeku (1627), Varaždin (1632) i Požegu (1698). U svojim kolegijima osnovali su prve javne gimnazije u Hrvatskoj, a u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci konvikte ili internate za studente. Prema njihovu odgojnom sustavu Ratio studiorum (1599), koji su preuzeli i mnogi drugi u svojim učilištima, gimnazija se temeljila na klasičnoj misli i književnosti, trajala je šest razreda, s nastavnim latinskim jezikom, s mnoštvom praktičnih vježbi i javnih nastupa (disputi, ispiti, kazališne predstave i sl.). Akademiju sa studijem filozofije i teologije, također javnoga značaja, otvorili su u Zagrebu (1662) (a ona je poveljom cara Leopolda I. 1669. dobila sveučilišna prava i povlastice), u Rijeci (1725/27) i u Požegi (1760/62). Kao župnici i propovjednici došli su u Osijek (1687) i u Petrovaradin (1693), gdje su na poticaj Marije Terezije 1765. otvorili gimnazije. U dva su navrata nakratko vodili gimnaziju i u Beogradu (1613–32; 1726–39). Na kolegijskim posjedima i u gradovima Osijeku, Petrovaradinu i Beogradu osnivali su i uzdržavali osnovne škole. Vodili su Njemačko-ugarski zavod u Rimu (1552) i Ilirski kolegij u Loretu (1580) u kojima se školovao budući hrvatski kler, a u kolegiju u Trstu Riječanin Franjo Orlando od 1754. vodio je nautičku školu za pomorce iz austrijskoga primorja.

Gradnjom svojih zgrada i crkava uvodili su i promicali barokni stil u Hrvatskoj. Izgradili su prve urbane barokne komplekse (Varaždin, Zagreb, Dubrovnik itd.) i nadogradili i barokizirali starije gotičke građevine (Zagreb, Požega, Kutjevo). Visoku kvalitetu postigli su angažiranjem vrsnih i poznatih graditelja kao što su A. Pozzo, Giacomo Briani, Serafino Fabrini i Pietro Passalacqua, stranih i domaćih klesara i kipara (F. Robba, I. Kommersteiner, I. J. Altenbach, Mihael Pogačnik, Paskval Lazzarini, A. Michelazzi, Antun Reiner i dr.), slikara (Hans Georg Geigerfeld, Kristofor Andrija Jelovšek, F. Jelovšek, Giulio Quaglio, Anton Cebej, Gaetano Garcia, B. Bobić i dr.), dekoratera i stolara, naručivali su crkveno posuđe i ruho znatne vrijednosti.

U skladu s njima svojstvenim načelom prilagodbe mjesnim potrebama i prilikama, isusovci su i u Hrvatskoj sastavili prve gramatike – štokavsku B. Kašić (1604) i kajkavsku I. Szentmartony (1783) – i pet najvažnijih rječnika toga razdoblja (B. Kašić, J. Mikalja, A. Della Bella, J. Habdelić, F. Sušnik i A. Jambrešić). Jedni su (B. Kašić, J. Mikalja) pisali na štokavskome te su stvaranjem gramatičkih i pravopisnih pravila postali preteče hrvatskoga književnog jezika. Drugi su pisali poučno-vjerska djela na pojedinim narječjima i govorima: na kajkavskome (N. Krajačević, B. Milovec, J. Habdelić), slavonskom ikavicom (A. Kanižlić, J. Milunović), riječkim (N. Hermon) i dubrovačkim govorom (B. Zuzorić, Đ. Bašić, I. M. Matijašević), dok je J. Mulih objavio mnogobrojne katekizme, molitvenike i pjesmarice na kajkavskome, štokavskome i čakavskome. Neki se od njih ubrajaju u vrhunske pjesnike (A. Kanižlić) i stiliste (J. Habdelić, N. Krajačević) svojega doba. Od mnogih autora latinskih pjesničkih i proznih djela najznačajniji su pjesnici i prevoditelji R. Kunić i B. Zamanja te Baro Bošković, pjesnik i asketski pisac B. Rogačić i dr.

Razvoju filozofije na Akademiji u Zagrebu pridonijeli su svojim djelima F. Jambrehović i Kazimir Bedeković, dok je većina filozofa i znanstvenika djelovala izvan domovine, među kojima je najznačajniji R. Bošković. Znatan utjecaj prirodoznanstvenim radovima, među ostalima, imali su M. de Dominis, J. Zanchi, M. Lipšić, F. J. Domin, Augustin Michelazzi, Franjo Bruna, Franjo Staindl i dr. Među prvim je hrvatskim kartografima S. Glavač, a priznati su istraživači i kartografi u Americi I. Ratkaj, F. Konšćak i I. Szentmartony. U historiografiji su najznačajnija djela Illyricum Sacrum Talijana F. Riceputija, D. Farlatija i G. G. Coletija te studije o hrvatskoj povijesti J. Mikoczyja. Zapažene povijesne radove objavili su J. Ratkaj, Franjo Ksaver Pejačević, Miho Horvat, N. Laurenčić i dr. Poznatiji su teološki autori L. Grizogon, Matija Franjo Ksaver Pejačević, Josip Berdarini, J. Zanchi, Matija Purulić te posebno pisci rasprava o istočnome raskolu (A. Werntle, Ivan Krstitelj Šimunić, A. Kanižlić) i o Armenskoj crkvi (J. Marinović).

Vjerska djelatnost isusovaca sastojala se u propovijedanju, katehetskoj pouci, brizi za bolesnike i zatvorenike u gradovima te u pastoralnome radu među kršćanima pod Turcima u Slavoniji, Srbiji i Ugarskoj. Uvodili su i redovito držali pučke misije iz hrvatskih kolegija i misijskih postaja u turskom području. Desetak hrvatskih isusovaca djelovalo je u prekomorskim misijama u Americi i Aziji.

Nakon ponovne uspostave reda, talijanski isusovci došli su najprije u Dubrovnik (1843) i djelovali u župama u istočnoj Hercegovini (1845–55), a 1852. započeli su pučke misije (ilirsko-dalmatinske misije). Vodili su gimnazije i sjemeništa u Dubrovniku (1854–68) i u Zadru (1865–93), nekoliko župa (Veli Lošinj, Opuzen, Stravča), misijsku postaju u Splitu (1879) i interni odgojni zavod u Kraljevici (1884–1908). Austrijski isusovci vodili su sirotište u Požegi (1858–72), otvorili gimnaziju u Travniku (1882), bogosloviju u Sarajevu (1893) i rezidenciju u Zagrebu (1902), ali su zbog učestalih protivljenja liberalnih i crkvenih krugova morali napustiti gimnazije u Dalmaciji i sirotište u Požegi. Tek u XX. st. prvi put su uspostavili samostalnu provinciju u Hrvata: 1909. Hrvatsku misiju, 1919. Jugoslavensku viceprovinciju i 1941. Hrvatsku provinciju. S glavnim sjedištima u Zagrebu, Sarajevu i Travniku razvili su bogatu odgojnu, vjersku i nakladničku djelatnost. Od današnje djelatnosti isusovaca najznačajniji je odgojni i znanstveni rad u kolegiju na Jordanovcu (Zagreb) s ustanovama: Filozofsko-teološki institut, Filozofski fakultet, Znanstvena knjižnica »Juraj Habdelić« te s časopisom Obnovljeni život i s više nizova izdanja iz teologije, filozofije, psihologije, povijesti i dr.

isusovci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 13.12.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28014>.