struka(e): film
Ivanda, Branko
hrvatski filmski i televizijski redatelj i scenarist
Rođen(a): Split, 25. XII. 1941.

Ivanda, Branko, hrvatski filmski i televizijski redatelj i scenarist (Split, 25. XII. 1941). Studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te diplomirao 1970. filmsku i kazališnu režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, gdje je od 1980. bio docent, a od 1985. do umirovljenja redoviti profesor (dekan 2004–08). God. 1985–90. predavao je filmsku režiju na UCLA-i (SAD). Isprva filmski kritičar i asistent režije, debitirao je igranim filmom Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968), novovalnom pričom o »izgubljenom« mladiću u sumorno oslikanu društvu, kojom se uklopio u generacijsku poetiku filmsko-kritičarskoga kruga »hičkokovaca« u kojemu se kretao (suscenarist je i filma slične tematike Iluzija Krste Papića, 1967). Međutim, potom se povremeno vraća filmskoj režiji, djelujući kao televizijski redatelj (prije svega na Televiziji Zagreb, danas HRT), ostvarujući brojne TV filmove, drame, izravne prijenose i TV adaptacije koncerata i kazališnih predstava; ističu se Drveni sanduk Tomasa Vulfa (RTV Beograd, 1973), prema scenariju Danila Kiša, Zec (1975), prema drami Miroslava Feldmana, Smrt maturanta Wagnera (1976), prema drami Marijana Matkovića, Dugo putovanje u bijelo (1976), dokudrama Bombaški proces (1978), o procesu protiv Josipa Broza Tita i povezanim povijesnim događanjima u Zagrebu 1927–28., Ana i Nives (1980), adaptacija drame U logoru Miroslava Krleže (1983), Pet mrtvih adresa (1984) i Sestre (1992). Poslije je, u komercijalnoj produkciji, režirao brojne epizode telenovela i sapunica (npr. Ljubav u zaleđu, 2005–06; Obični ljudi, 2006–07; Ponos Ratkajevih, 2007–08; Sve će biti dobro, 2008–09; Pod sretnom zvijezdom, 2011; Stella, 2013; Zora dubrovačka, 2013). Poetičku i naraštajnu pripadnost »hičkokovcima« očitovao je u svih pet kasnijih dugometražnih igranih filmova: potkraj 1970-ih i početkom 1980-ih djelima Prijeki sud (1978), prema romanu Šašava luna Živka Jeličića, i Zločin u školi (1982), prema romanu Stroj za maglu Pavla Pavličića, usmjerio se prema političkoj fantastici i žanrovskom filmu, a doprinos tzv. hrvatskom žanrovskom filmu 1980-ih dao je i fantastičnim filmom Noć poslije smrti (1983), izvorno TV filmom prikazanim 1974. pod naslovom Nocturno, adaptacijom novele Ksavera Šandora Gjalskog; 2003. režirao je povijesnu melodramu Konjanik (prema romanu Ivana Aralice), a 2011. biografski povijesni film Lea i Darija, o sudbini zagrebačke djevojčice-glumice Lee Deutsch za II. svjetskog rata. Sa Zoranom Tadićem ostvario je 1971. snimke studentskoga štrajka koje su zaplijenjene (film je dovršen i prikazan 2000. pod naslovom Poezija i revolucija: studentski štrajk 1971). Režirao je i u kazalištu. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2020).

Citiranje:

Ivanda, Branko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 24.4.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ivanda-branko>.