izvjesnost (lat. certitudo), stanje svijesti, doživljaj što neki sud prihvaća kao istinit, neprijeporan. Po I. Kantu, izvjesno je ono stanje u kojem uviđamo da spoznaja ne može biti lažna. Na području noumenalnoga svijeta (ono što se može spoznati mišlju) upotrebljavamo uzročnost, kategoriju fenomenalnosti, jer ljudski um stvari izvan nas mora temeljiti na vjerovanju. Kao istinito i izvjesno R. Descartes prihvaća samo ono što je spoznatljivo jasno i razgovijetno (clare et distincte percipere) te u tome traži početnu sigurnu točku u koju se više ne može sumnjati. Polazeći od te točke, želi nužnim zaključcima dospjeti do složenijih, ali neoborivih istina. Preko sumnje dolazi do najsigurnijega, samosvijesti subjekta, koji je sam konačan i izvjestan. Ta izvjesnost samosvijesti bila bi zatočena u sigurnost kada se ne bi obnovio sumnjom razrušen odnos prema izvanjskomu svijetu. Descartes u sudovima o dokazu opstojnosti Boga, polazi od predodžbi svijesti (ideae) i time neizravno pristaje uz ontološki dokaz Anselma Canterburyjskoga. Ideje mogu potjecati ili iz same svijesti ili ih neka viša instanca može usaditi u svijest. U ideji o Bogu otpada izvanjski svijet, jer on ne može pružiti jasne predodžbe, kao ni svijest »iz sebe«. Ideja ne može ontološki manje biti uzrok višega, božanske supstancije. Ideja o Bogu je idea innata, prirođena ideja, ona ne uključuje samo svojstvo apsolutno supstancijalnoga i aktualno beskonačnoga. Istinitost i izvjesnost pripadaju tomu ens perfectissimus, savršenomu bitku.
Sudovi koji su bjelodani, izvjesni su jer su izravno intuitivno iskustvo. Izvjesni su i oni sudovi koji su dokazani ili se drže dokazanima (posredna, razumna izvjesnost). Subjektivna izvjesnost vjerovanja razlikuje se od objektivne sigurnosti znanja (premda je doživljaj izvjesnosti psihološki jedinstven). Stanje vjerojatnosti mora se razlikovati metodički i psihološki od izvjesnosti.
