Jagić, Vatroslav

ilustracija
JAGIĆ, Vatroslav

Jagić, Vatroslav, hrvatski slavist (Varaždin, 6. VII. 1838Beč, 5. VIII. 1923., pokopan u Varaždinu). Gimnaziju pohađao u Varaždinu i Zagrebu, a studij klasične filologije u Beču završio 1860. Bio je gimnazijski profesor u Zagrebu (1860–70), sveučilišni profesor u Odesi (od 1871), Berlinu (od 1874), Petrogradu (od 1880) i Beču (1886–1908). Disertacijom Život korijena dê u slavenskim jezicima (Das Leben der Wurzel dê in den slawischen Sprachen, 1871) stekao je doktorat u Leipzigu i počasni doktorat u Petrogradu. Sa samo 28 godina postao je 1866. najmlađim članom JAZU. Bio je član mnogih akademija i znanstvenih društava. – Velik je raspon njegove znanstvene djelatnosti. Kao srednjoškolski profesor objavio je knjige (Gramatika jezika hrvatskoga, 1864; Primjeri starohrvatskoga jezika iz ćirilskih starina, I–II, 1864–66) potrebne za nastavu staroslav. jezika, koji je uveo u gimnazije. S F. Račkim i J. Torbarom pokrenuo je časopis Književnik (1864–66), u kojem je iznosio svoja viđenja tadašnjih neriješenih književnojezičnih i pravopisnih pitanja (npr. Naš pravopis, 1864). U hrvatsko jezikoslovlje Jagić je uveo rezultate poredbene slavistike i indoeuropeistike. Surađivao je u edicijama JAZU (Starine, Rad, Stari pisci hrvatski) i u mnogim časopisima u svijetu. Utemeljio je i uređivao Archiv für slavische Philologie (1875–1920), poznat kao Jagićev Arhiv. Objavljivao je najstarije pisane slavenske spomenike i kritičke obradbe tekstova: Zografsko i Marijinsko evanđelje, Kijevske i Bečke listiće, Dobromirovo evanđelje, Bolonjski psaltir, Vinodolski zakon, Poljički statut, Hrvojev misal i dr. Istraživao je usmenu i stariju književnost (Historija književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga, 1867). Posebice ga je zaokupljao postanak i razvoj prvoga slavenskoga književnog jezika, o čemu je napisao mnogo rasprava i knjigu O povijesti nastanka crkvenoslavenskoga jezika (Zur Entstehungsgeschichte der kirchenslavischen Sprache, 1900), svojevrsnu sintezu cijele problematike. Proučavao je podrijetlo glagoljice (Glagoljičko pismo u Slavena – Glagoličeskoe pis’mo u Slavjan, 1911), natpise na bosanskim stećcima, pisao o temama iz drugih slavenskih jezika (Ruska književnost u osamnaestom stoljeću, 1895) i objavljivao njihove pisane spomenike, napisao opširan pregled slavenske filologije od početaka do kraja XIX. stoljeća u okviru projekta Enciklopedija slavjanskoj filologii, koji je on osmislio (Istorija slavjanskoj filologii, 1910). Golema je Jagićeva korespondencija s vodećim jezikoslovcima njegova doba. Odgojio je mnoge velike slaviste (A. A. Šahmatov, V. Vondrák, A. Brückner, P. Diels, F. Ramovš i dr.). Posljednje mu je veće djelo monografija Život i rad Jurja Križanića (1917). Znanstveni mu je opus i po širini tema i po opsegu (oko 700 znanstvenih radova na 20 000 stranica) impozantan. Velike i široke naobrazbe, Jagić je rješavao sva otvorena jezikoslovna pitanja svojega doba, a mnoga njegova rješenja i danas u znanosti vrijede, npr. o podrijetlu glagoljice i njezinu prvenstvu u odnosu na ćirilicu, o južnomakedonskoj dijalektnoj osnovi ćirilometodskih prijevoda. Već je za života stekao ugled u svijetu. Slavistika je njegovom zaslugom doživjela velik uzlet, a on je ostao jednim od najvećih slavista.

Jagić, Vatroslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.2.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28503>.