Janáček [ja'na:ček], Leoš, češki skladatelj (Hukvaldy, 3. VII. 1854 – Ostrava, 12. VIII. 1928). Potječe iz glazbene obitelji: njegov otac i djed bili su učitelji i orguljaši. Školovao se u Brnu (učiteljska škola), Pragu (orguljska škola), Leipzigu (teorija glazbe, kompozicija, glasovir, orgulje) i Beču. Djelovao je kao učitelj, zborovođa, dirigent, instrumentalist, glazbeni kritičar, organizator, skladatelj te kao ravnatelj orguljske škole u Brnu (1881–1919), koja je njegovom zaslugom prerasla u konzervatorij (1919), i potom, kao profesor Praškoga konzervatorija, voditelj majstorskog tečaja iz kompozicije u Brnu. Janáčekov je životni i umjetnički put bio osebujan, pun mijena i prevrata. Uz povremena priznanja i na kraju trajno priznanje za umjetnički rad, imao je i dulja razdoblja kriza, pa i prestanka skladateljskoga djelovanja. Isprva pod utjecajem estetičko-psihologijskih nazora Roberta von Zimmermanna i Hermanna von Helmholtza, rano se udaljio od Smetanina novoromantizma i wagnerijanske operne teorije i prakse te priklonio A. Dvořáku i pogotovo ruskom realizmu (M. P. Musorgski, A. P. Borodin). Poslije se naziru i utjecaji impresionizma (C. Debussy). Posebno je značajno Janáčekovo trajno zanimanje za pučko glazbeno stvaralaštvo. Istražujući narodne pjesme u razdoblju od kraja 1880-ih do početka XX. stoljeća došao je do otkrića tzv. »napjeva govora«, odnosno melodije inherentne govoru, što će postati strukturno-stilski temelj najznačajnijega dijela njegova kasnoga, prije svega vokalnoga, opusa karakteriziranoga kao samonikli osobni ekspresionizam. Njegova najzrelija djela obilježavaju stilizirani realizam, dramatičnost, sažetost, motivički dinamizam i žestoka agogika, modalno modificirana tonalitetnost, često impresionistička harmonijska rješenja, ali sve u duhu češkoga folklora. Janáčeka se zbog takvih obilježja njegove glazbe smatra jednim od najizvornijih skladatelja europske moderne. Opus mu obuhvaća orkestralna djela (simfonijeta, simfonijske pjesme, plesovi, suite i dr.), komornu glazbu (gudaći kvarteti, violinske sonate i dr.), djela za glasovir (sonate, plesovi i dr.), glazbeno-scenska djela (opere, balet), vokalne skladbe (kantate, zborovi i dr.) i crkvena djela (mise, napjevi, moteti i dr.). Obrađivao je i pučke pjesme te objavio niz glazbeno-teorijskih članaka i knjiga.
Glavna su Janáčekova djela opere Jenufa (Jenůfa, 1894–1903) i Katja Kabanova (Káťa Kabanová, 1919–21), Sinfonieta (1926), Glagoljska misa (Glagolská mše, 1926) te neke komorne skladbe, a one se i danas nalaze trajno na repertoaru svjetskih opernih kuća i izvoditeljskih ansambala.
