janjičari

ilustracija
JANJIČARI, minijatura, Istanbul, Topkapi Sarayi Muzesi, 1720.
ilustracija1ilustracija2

janjičari (tur. yeniçeri, od yeni: nov i çeri: vojska), osmanska (isprva sultanova) elitna i stajaća pješačka vojska koju je u prvoj polovici XIV. st. osnovao sultan Orhan. Janjičari su isprva bili ratni zarobljenici obraćeni na islam, a poslije su popunjavani i kršćanskom djecom obraćenom na islam (danak u krvi → devširme). Sultan je sebe smatrao hraniteljem janjičara, pa nazivi janjičarskih činova imaju vezu s pripremanjem hrane: viši zapovjednik = čorbadžibaši (glavni sprematelj juhe), kapetan = aščibaši (glavni kuhar), poručnik = sakabaši (zapovjednik vodonoša). To pokazuje važnost koja se pridavala zajedničkomu stanovanju i prehrani. Veliki kotao (kazan) bio je simbol janjičarskih odreda; prepustiti ga neprijatelju bila je najveća sramota, a prevrnuti ga znak za uzbunu. Janjičari kao zajednica, zvani odžak (tur. ocak: ognjište), dijelili su se u taktičke jedinice, zvane orta (100 do 3000 ljudi), a te su se dijelile na ode (tur. oda: soba, četa) i desetine. Janjičarski zapovjednik bio je i zapovjednik redarstva glavnoga grada. Na čelu orte bio je čorbadžibaši, a njegov pomoćnik odabaši. U polovici XV. st. sultan Murat II. dao je janjičarima čvrstu organizaciju i velike povlastice, Sulejman II. Kanuni pravo da se žene, a njegov nasljednik Selim II. i pravo da uvrste i svoje sinove u janjičarsku vojsku. Murat III. dopustio je da se i Turci primaju u janjičare, a Murat IV. ukinuo je 1638. praksu odvođenja kršćanske djece za janjičarske odrede. Povlašteni položaj povećao je broj janjičara, tako da ih je u XVII. st. bilo već oko 100 000. Kao pješaci, oni su bili jezgra osmanske vojske i njezine elitne udarne postrojbe. U razdoblju mira obavljali su redarstvenu službu u Carigradu, gdje su živjeli u vojarnama, a kadšto su se bavili i građanskim poslovima. Zahvaljujući čvrstomu ustroju, u pojedinim su dijelovima Carstva preuzeli vodeću ulogu u trgovini, obrtu i poljodjelstvu. Neredoviti janjičari, jamaci (zamjenici), odlazili su na granice ili su se bavili građanskim zanimanjima. U ratu su janjičari nosili visoku bijelu pustenu kapu, a u mirno doba turbane. Bili su naoružani lukom, strijelom, handžarom, sabljom, sjekirom, buzdovanom, bodežom i kopljem, a poslije puškom. Za bitke, nalazili su se u središtu vojske, ispred sultana (ako je sudjelovao u bitki). Većina uspjehâ osmanske vojske pripisivana je njima. Nadaleko su bili poznati zbog nemilosrdna postupanja s neprijateljima. Povlašteni položaj davao im je istaknutu ulogu i u unutrašnjoj politici Osmanskoga Carstva, osobito u zbivanjima u Carigradu. Tijekom XV. i XVI. st. bili su najvjernija sultanova vojska, a neki od njih postali su istaknuti vojnici i državnici Osmanskoga Carstva. Kao sultanova tjelesna straža, s vremenom su zadobili odlučujući politički utjecaj na izbor vezira i nekih sultana. Često su izazivali krize i rušili sultane (Mehmed IV. zbačen je u janjičarskoj pobuni 1687). Kada je sultan Mahmud II. odlučio osmansku vojsku ustrojiti europski, janjičari su digli bunu u kojoj je poginula gotovo cijela sultanova obitelj, a na tisuće janjičara bilo je sasječeno. Tada je Mahmud II. ukinuo janjičarsko vojno ustrojstvo (1826).

janjičari. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.3.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28724>.