jedrilica, zrakoplovna

ilustracija
JEDRILICA, PZL-Świdnik PW-6U
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

jedrilica, zrakoplovna, bezmotorna letjelica teža od zraka, koja u mirnoj atmosferi klizi zrakom (planira) na račun gubitka visine, tj. smanjenja potencijalne energije. Korištenjem povoljnih usponskih strujanja moguće je njezin let i prelet učiniti duljim no što bi se to postiglo samo planiranjem. Za polijetanje i postizanje visine s koje započinje slobodan let zrakoplovna jedrilica koristi zrakoplovnu vuču ili vučno vitlo na tlu. Kut pod kojim zrakoplovna jedrilica leti u odnosu na horizontalu (kut planiranja) obrnuto je razmjeran njezinoj finesi, tj. omjeru prevaljene horizontalne udaljenosti i izgubljene visine. Kut planiranja i finesa pokazatelji su aerodinamičkih svojstava letjelice, a ovise o silama uzgona i otpora. Povoljna finesa zrakoplovnih jedrilica postiže se primjenom profila krila dobrih aerodinamičkih svojstava (laminarni profili), povećanjem vitkosti krila (omjer raspona i srednje širine krila) i smanjenjem svih štetnih otpora. Finesa školskih jedrilica iznosi 10, a vrhunskih športskih i više od 50.

Mjesna usponska zračna strujanja mogu biti termička i dinamička. Termička strujanja nastaju zbog različita zagrijavanja tla i podizanja toploga zraka; danju se kopno zagrijava jače od vodenih površina, polja jače od šuma i dr., a noću je obratno (danja i noćna termika). Dinamička strujanja nastaju djelovanjem vjetra povoljna smjera, uz povoljnu konfiguraciju terena, atmosferske prilike i dr. Četiri su osnovna načina korištenja tih strujanja: jedrenje na toploj zračnoj struji (na tzv. termici), jedrenje uz padinu, jedrenje na zračnim valovima i jedrenje ispred olujne fronte. Zahvaljujući strujanjima i uz dobro poznavanje meteorologije i tehnike pilotiranja, jedriličar može preletjeti više stotina kilometara i nadvisiti točku od koje je počeo slobodan let za više tisuća metara.

Materijal za gradnju jedrilica može biti drvo, rjeđe laki metali, a u novije se doba sve više rabe i polimerni materijali ojačani staklenim ili ugljičnim vlaknima. Namjena je zrakoplovnih jedrilica različita. U športskom zrakoplovstvu služe za obuku, trenažu, natjecateljsko (→ jedriličarstvo) i akrobatsko letenje, a mogu biti opremljene pomoćnim motorom male snage (motorna jedrilica), koji služi samo za polijetanje ili prelijetanje s jednoga područja usponskoga strujanja na drugo. Transportne jedrilice velike nosivosti upotrebljavale su se u II. svjetskom ratu za prijevoz ljudstva i materijala u operacijama zračnoga desanta, hidrojedrilice mogu polijetati i slijetati na vodenu površinu, jedrilice oblikom i izmjerama vrlo slične motornim zrakoplovima služe za aerodinamička ispitivanja itd.

Prvi let bezmotornom letjelicom ostvario je njemački inženjer Otto Lilienthal 1891. Prvi let jedrilicom u Hrvatskoj izveo je Stjepan Hosu u rujnu 1923. na uzvišici sjeverno od Siska, a zrakoplovne jedrilice konstruirao je i hrvatski konstruktor R. Fizir. Jedriličarstvo se počelo razvijati 1930. u Brdovcu kraj Zagreba, gdje je djelovala prva jedriličarska škola.

jedrilica, zrakoplovna. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=28920>.