Jeruzalem

ilustracija
JERUZALEM, plan grada
ilustracija1ilustracija2

Jeruzalem (arapski Al-Quds, hebrejski Yerushalayim [jerušala'jim], Jerūšālajim), grad u srednjem dijelu Izraela, na 762 m visokoj vapnenačkoj zaravni; 815 300 st. (2012). Glavni grad Izraela (od 1950) i kulturno središte zemlje s islamskom visokom školom, sveučilištem (osnovano 1925), židovskim teološkim fakultetom, akademijom umjetnosti i dizajna (poznati Bezalel, osnovan 1906), muzejima, umjetničkim galerijama, mnogim crkvama, džamijama, sinagogama, modernim reprezentativnim zgradama. Stari dio grada okružen 4 km dugačkim zidinama (XVI. st.), s muslimanskom, kršćanskom, židovskom i armenskom četvrti, uvršten je 1981. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Trgovačko središte s industrijom farmaceutskih, elektroničkih i tekstilnih proizvoda, brusionicama dijamanata, proizvodnjom stakla, obuće i dr. Jeruzalem je kršćanski, židovski i muslimanski hodočasnički grad; vjerski turizam. Cestovno čvorište i završna postaja željezničke pruge iz Tel Aviv-Yafa. – Najraniji tragovi naselja na području grada potječu iz ranoga brončanoga doba (oko 3000. pr. Kr.). Prema pisanim izvorima 1900. do 1800. pr. Kr. te oko 1400. pr. Kr. Jeruzalem je bio pod vlašću Egipćana, od kojih su ga preoteli kanaanski Jebusiti. Oko 1000. pr. Kr. osvojio ga je izraelski kralj David, a njegov nasljednik kralj Salomon proširio je grad i izgradio jeruzalemski hram. U X. i IX. st. pr. Kr. grad su opljačkale egipatske i potom filistejske vojske, a 587. pr. Kr. razorila ga je vojska babilonskoga vladara Nebukadnezara II. Velikoga (→ babilonsko sužanjstvo). Godine 332. pr. Kr. gradom je zavladao Aleksandar III. Veliki, a potom i njegovi nasljednici (dijadosi). Obnova obrambenoga sustava započeta oko 170. pr. Kr., za vladavine Seleukida Antioha IV. Epifana, dovršena je oko 135. pr. Kr. za dinastije Makabejaca. Godine 63. pr. Kr. Jeruzalem je zauzeo rimski vojskovođa Gnej Pompej, a za vladavine kralja Heroda Velikoga (37. do 4. pr. Kr.) pod rimskim se protektoratom grad kulturno i gospodarski razvio. Godine 70., zbog židovske pobune, razorio ga je rimski vojskovođa, a poslije i car, Tit. Odlukom cara Hadrijana, na ruševinama Jeruzalema, od kojih se očuvao zapadni zid hrama (Zid plača), tijekom II. st. podignut je novi grad Aelia Capitolina. Na početku IV. st., za bizantskoga cara Konstantina I. Velikoga, grad se gospodarski razvio, postao glavno kršćansko hodočasničko središte te odlukom Kalcedonskoga koncila (451) stekao status patrijarhata. Razdoblje napretka bilo je prekinuto vladavinom Perzijanaca (614–628), a od 638. započela je vladavina Arapa, koji su grad prozvali El-Kuds (Sveti). Omejidski kalif Abd el-Malik sagradio je na prostoru jeruzalemskoga hrama džamiju, koja je, nakon Meke i Medine, postala glavno muslimansko hodočasničko mjesto. Godine 1033. Jeruzalem je znatno uništen u potresu, a 1071. opljačkali su ga Seldžuci. Godine 1099. osvojili su ga križari i uništili velik broj muslimanskih građevina, a grad je postao glavnim gradom latinsko-kršćanskog Jeruzalemskoga Kraljevstva. Nakon poraza kršćanske vojske 1187., Jeruzalem je došao pod vlast sultana Saladina, 1229–44. nakratko je bila obnovljena kršćanska vlast, a 1260–1516. gradom su vladali mameluci. U tom su razdoblju nastale mnogobrojne muslimanske građevine, izgrađen je vodovod i obnavljane su gradske zidine. Dopuštenjem muslimanskih vlasti, godine 1333. na brdu Sion utemeljena je franjevačka Custodia Terrae Sanctae, koja je do 1524. bila hodočasničko središte kršćana. Od 1517. do 1917. Jeruzalem je bio pod osmanlijskom vlašću. U XVI. st. doživio je gospodarski i urbani procvat, a od XVII. do XIX. st. gubio je na značenju. U drugoj polovici XIX. st., nakon otvaranja konzulata europskih država, ponovno se počeo gospodarski razvijati. Uz poboljšanje položaja kršćanskoga stanovništva, došlo je i do useljivanja Židova iz istočnoeuropskih država. God. 1917. britanska vojska, u sastavu koje je bila i jedna židovska vojna postrojba, zaposjela je Jeruzalem, pa je 1920–48. bio glavni grad britanskog mandatnog područja Palestine. Od 80 000 stanovnika, polovica su bili Židovi, a ostalo stanovništvo činili su kršćani i muslimani. Godine 1920., 1929. i 1936. izbili su sukobi između arapskog i židovskog stanovništva. Nakon britanskog napuštanja grada 1948., u arapsko-izraelskom sukobu Jeruzalem je podijeljen (od 14. V. 1948) između izraelskih i jordanskih snaga. Podjela je održana i nakon primirja (3. IV. 1949). Izrael je zaposjednuti dio 23. I. 1950. proglasio državnom prijestolnicom. Jordan je područje pod svojim nadzorom (istočni Jeruzalem sa Starim gradom) anektirao 24. IV. 1950., ali ga je Izrael osvojio u ratu tijekom lipnja 1967. te grad upravno sjedinio (protivno odlukama UN-a). U srpnju 1980. Izrael je ujedinjeni Jeruzalem proglasio glavnim gradom, unatoč protivljenju arapskih i drugih država. Status Jeruzalema sporan je u izraelsko-palestinskim mirovnim pregovorima, koji se, s prekidima, vode od 1996. Palestinci su Istočni Jeruzalem smatrali prijestolnicom svoje buduće države, što je potvrđeno početkom 2013. proglašenjem Države Palestine. Međunarodna sporenja obnovljena su nakon odluke SAD-a, početkom prosinca 2017., da Jeruzalem prizna kao glavni grad Izraela; slijedilo je diplomatsko protivljenje Turske, Irana, više arapskih i drugih zemalja, te Organizacije islamske suradnje (na izvanrednom samitu u Istanbulu u prosincu 2017. potvrdila je stajalište o Istočnome Jeruzalemu kao glavnome gradu Palestine).

Jeruzalem. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 21.7.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=29078>.