Anselmo Canterburyjski

Anselmo Canterburyjski, engleski teolog i filozof (Aosta, Italija, 1033/34Canterbury, 21. IV. 1109). Od 1060. benediktinski redovnik u Becu (Normandija); 1093. naslijedio je svojeg učitelja Lanfranca kao nadbiskup u Canterburyju, odakle je zbog obrane crkvenih prava protiv nasljednika Vilima Osvajača dvaput morao u progonstvo. Isticao je mjesto razuma u teologiji i držao ga nezaobilaznom potporom vjeri, a ne izvorom skepticizma. Proučavajući Boetija upoznao je Aristotelove spise iz logike, a preko Augustina došao u doticaj s neoplatonizmom. Na toj osnovi nastojao je postaviti na nove temelje dotad tradicijski vezanu teologiju. Njezina je zadaća da i protivnika uvjeri kako su vjerske istine u skladu s razumom. Zato se ima razvijati samo na temelju razuma (sola ratione), bez posezanja za autoritetom Svetoga pisma ili crkvenoga učiteljstva. Time vjernik postiže cjelovito razumijevanje vjere (intellectus fidei) koje stoji između puke vjere i blaženoga gledanja. Razumijevanju nije svrha proizvesti vjeru, jer ona je već tu, nego je svrha vjere da dođe do punog razumijevanja same sebe kao čina i sadržaja (credo ut intelligam: vjerujem da bih razumio). Odatle pravo i dužnost vjernika da krene prema razumskom shvaćanju vjere. Svoj teološko-filozofski program ostvario je u spisima: Razgovor sa samim sobom (Monologion, 1076), u kojem racionalnom metodom i na neoplatonskome putu vodi čitatelja do spoznaje postojanja i bîti Boga jednog i trojedinoga te čovjekova odnosa s njime; Nagovor (Proslogion, 1077/78) uz razmatranja o Bogu i njegovoj naravi donosi glasoviti ontologijski dokaz za Boga iz pojma o Bogu kao »onome od čega se ništa veće ne da misliti«; Zašto je Bog postao čovjekom (Cur Deus homo, 1088) obrazlaže razloge utjelovljenja Sina Božjega i njegova djela spasenja slijedeći nužne razloge razuma (rationes necessariae). Filozofski su važni dijalozi: O istini (De veritate, 1080–85), gdje se ističe da je istina ispravnost koja se dade opaziti samim umom, a pravednost je pravost volje koja se drži radi same pravosti kao takve; O slobodi volje (De libertate arbitrii, 1080–85), a prema tom spisu slobodna volja jest sposobnost za pravednost i moć očuvanja pravosti volje iz ljubavi prema njoj; O gramatičaru (De grammatico, 1080–85), rasprava o kategorijama supstancije i kvalitete.

Anselmo Canterburyjski. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=2908>.