struka(e):

jezični savjetnici, knjige koje sa standardnojezičnoga stajališta preporučuju koje su jezične jedinice u govoru i pismu pravilne, a koje nisu. Uređene su ili abecedno ili su zbirke članaka o pojedinim temama. Oni su pokazatelj razilaženja norme i uporabe, te jezičnoga čistunstva i jezične politike razdoblja u kojem su nastali. Plod su jezičnoga savjetništva koje se javlja sporadično u hrv. književnosti XVIII. st. (M. A. Relković), češće u XIX. st. (F. Kurelac, B. Šulek, T. Maretić, I. Broz), a obilato u pojedinim razdobljima XX. st. (os. u doba NDH i 1990-ih). Važniji hrv. jezični savjetnici: V. Rožić, Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku (1904., 1908., 1913., pretisak 1998); N. Andrić, Branič jezika hrvatskoga (1, 21911., pretisak 1997); T. Maretić, Hrvatski ili srpski jezični savjetnik za sve one, koji žele dobro govoriti i pisati književnim našim jezikom (1924); P. Guberina i K. Krstić, Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (1940); Lj. Jonke, Književni jezik u teoriji i praksi (1964., 1965); R. Vidović, Kako ne valja – kako valja pisati (1968., 1969), Jezični savjeti (1983); S. Pavešić i dr., Jezični savjetnik s gramatikom (1971); V. Brodnjak, Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika (1991); više knjiga S. Težaka; S. Babić, Hrvatski jučer i danas (1995); Govorimo hrvatski: jezični savjeti, priredio Mihovil Dulčić (1997); Eugenija Barić i dr., Hrvatski jezični savjetnik (1999). Brojnost naslova i ponovljenih izdanja pokazuje da su jezični savjetnici kao korisni i praktični priručnici u širenju jezične kulture bili dobro prihvaćani.

Citiranje:

jezični savjetnici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/jezicni-savjetnici>.