antika

ilustracija
ANTIČKA UMJETNOST U HRVATSKOJ, Augustov hram, Pula
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16ilustracija17ilustracija18ilustracija19ilustracija20ilustracija21ilustracija22ilustracija23ilustracija24ilustracija25ilustracija26ilustracija27ilustracija28ilustracija29ilustracija30ilustracija31

antika (od lat. antiquus: star, starinski), u najširem značenju sinonim za davninu, davno doba. U užem značenju, kultura grčko-rimskog svijeta u svim njezinim pojavama i u široku vremenskom rasponu od samih početaka arhajske umjetnosti u Grčkoj u VIII. st. pr. Kr. (ili još dalje u prošlost, od kretsko-mikenske kulture sred. II. tisućljeća pr. Kr.) do druge pol. V. st., kada se za seobe naroda ruši Zapadnorimsko Carstvo i počinje se oblikovati etnički raspored današnje Europe. Temeljna je odrednica toga višestoljetnog razdoblja pojava pisma i sva sačuvana baština napisana u kamenu, na glinenim pločicama, papirusu, pergamentu, tj. tekstovi od kretskih pločica preko Homera do kasnoantičkih autora. Druga je odrednica golema arheološka ostavština. Osim Grčke i Italije, u antiku ulaze i kulture svih onih zemalja Sredozemlja koje su u starome vijeku bile pod grčko-rimskim utjecajima. Time se određuju kronološke i teritorijalne granice, koje »antičku« kulturu odvajaju od stvaranja tzv. pretklasnog društva i starih civilizacija Istoka, s druge pak strane od epohe srednjeg vijeka. Rano kršćanstvo nastavak je antike poznato kao kasna antika. Grčko-rimska civilizacija najstarija je u Europi, a grčko-rimsko društvo bilo je jedino staro društvo s kojim su europski narodi bili vezani neposrednim kulturnim kontinuitetom i zato se europska kultura vraćala mnogo puta na antiku kao na stvaralački izvor.

Razdoblja antike

Na početku antike, za koju je sinonim i klasična starina, stoji kultura razdoblja grč. polisa. Od prvih ostvarenja grčke arhajske umjetnosti i od djela Homerova, Grci su dali velika imena: Sapfu, Hezioda, Aristofana, Eshila, Euripida, Sofokla, Fidiju, Mirona, Praksitela, Sokrata, Platona, Aristotela, Herodota, Tukidida, Ksenofonta, Demostena, Pitagoru, Euklida, Arhimeda i bezbroj drugih na svim područjima ljudske djelatnosti. Osvajanjima Aleksandra III. Velikoga (IV. st. pr. Kr.) počinje drugo razdoblje antike → helenizam, kada se grčka kultura širi preko granica klasičnih grčkih zemalja, ali presađena na tuđe tlo doživljava dekadenciju. Ideal jednostavnosti, sinteze ljepote i dobrote, harmonije, zasjenjen je raskošnošću, umjetnost i znanost služe aristokraciji, osobito vladarima. Uzdizanjem Rima i stvaranjem Rimskoga Carstva počinje treće i završno rimsko razdoblje antike (I. st. pr. Kr. – V. st.). Rimska umjetnost i znanost ovise o starim grčkim i helenističkim uzorima (tako da se to razdoblje naziva i rimsko-helenističkim), ali su njezini predstavnici (Horacije, Vergilije, Ovidije, Katul) važni po tome što su antičku baštinu prenijeli kasnijim vjekovima. Rimljani su bili veliki u zakonodavstvu, historiografiji (Tacit, Salustije, Livije), govorništvu (Ciceron) i u arhitekturi, koja je služila praktičnim ciljevima (forumi, bazilike, terme, amfiteatri, akvedukti). Kada se u krilu rimsko-helenističkoga društva pojavilo kršćanstvo, koje je sadržajno negacija antike (grčko-rimske religije, robovlasničkog poretka, antičke filozofije, raskošna života vladajuće klase), ono je ipak preuzelo i apsorbiralo elemente antičke kulture, grčkog i latinskog jezika, neke pravne institucije, arhitektonske uzore, retoriku, izobrazbeni sustav (artes liberales), dostignuća znanosti (npr. astronomije, matematike) i filozofije. Antičkoj kulturi vraća se → karolinška renesansa (IX. st.), → humanizam i → renesansa (XIV–XV. st.) i → klasicizam (XVIII–XIX. st.).

Antička umjetnost u Hrvatskoj

Grčke kolonije srednjega Jadrana (Issa/Vis, Pharos/Stari Grad na Hvaru, Korkyra/Korčula) bile su središte širenja grčke i helenističke kulture u ilirske zemlje. Utjecaji iz rimskog svijeta usko su povezani s procesom romanizacije. Rim postupno organizira svoju vlast i stvara više administrativnih područja – provincija (Dalmacija, Panonija). Kulturni razvoj, koji s dolaskom Rimljana zahvaća najprije jadransku obalu a potom i njezino duboko zaleđe, poprima značajke rimske civilizacije (urbanizam, arhitektura, kiparstvo, kultovi), premda do izražaja dolaze i tradicije koje je njegovalo starosjedilačko stanovništvo; iz te simbioze rađa se nova, tzv. provincijalna kultura i umjetnost, kao nova kvaliteta antičke, rimske civilizacije. Početkom Carstva rimska kultura dostiže svoj uspon: u arhitekturi i urbanizmu, gdje je već usvojeno helenističko naslijeđe, u kiparstvu, koje nastavlja tradicije rimske portretistike, u slikarstvu, gdje se javljaju prvi stilovi slikarskog umijeća zidnih fresaka i mozaika, u sitnoj umjetnosti, gdje italske radionice podmiruju široko tržište rimskog imperija. Širenje kršćanstva donosi u naše krajeve nove duhovne, a s njima spomeničke i druge umjetničke vrijednosti.

Urbanizacija primorskoga pojasa današnje Hrvatske pod izravnim je utjecajem sjevernoitalskih urbanističkih iskustava (Poreč, Salona, Trogir, Zadar). S dolaskom Rimljana i utjecajem urbanogenih čimbenika ta naselja već zarana (poč. I. st.) stječu odlike rimskoga grada, u skladu s rimskom urbanistikom, podjednako ona najistaknutija (Poreč, Salona, Zadar, Narona/Vid kraj Metkovića), kao i manja naselja koja nastavljaju život pretežno na autohtonoj i etničkoj osnovi (Nin/Aenona, Bribir/Varvaria). Rezultati domaćih tradicija i stranih utjecaja uočavaju se npr. u Puli koja je u osnovi strukturirana kao histarski kasteljer. Na panonskome području proces urbanizacije počinje nešto kasnije i ondje su vidljive sheme i rješenja koji održavaju praksu iz doba Trajana i nakon njega, gdje su udjela imali i stručnjaci iz vojnih jedinica. – Vrlo se rano oblikuju gradski forumi okruženi trijemovima (Zadar), kapitoliji s hramovima, forumski kompleksi (bazilike, kurije, terme), ali i raskošne zgrade javne namjene, osobito teatri (Salona, Epidaurum/Cavtat) i amfiteatri (Pula, Salona). Na panonskome području nastaju kupališna naselja (Aquae Iasae/Varaždinske Toplice, Aquae Balissae/Daruvar) te važni gradovi (Siscia/Sisak, Cibalae/Vinkovci, Mursa/Osijek), od kojih je očuvana dosta oskudna arhitektura.

Posebno mjesto među spomenicima antike zauzimaju → Dioklecijanova palača u Splitu (najbolje očuvani spomenik te vrste u svijetu) i gotovo integralno očuvani ostatci antičkih i ranokršćanskih kompleksa u Solinu. Kao postignuća rimsko-helenističkoga graditeljstva ističu se ladanjske vile (villa urbana i villa rustica), građene u agerima pojedinih gradova od II. do VI. st. (Brijuni, Danilo, Polače na Mljetu), ceste (Akvileja–Dirahij, Salona–Sirmij, Emona–Sirmij), te mostovi i akvedukti (Zadar, Dioklecijanov vodovod).

Monumentalno antičko kiparstvo i skulptura dobivaju široku primjenu već od razdoblja ranoga Carstva, kako na privatnim tako i na javnim spomenicima. Osobito su se često izrađivali portreti za nadgrobne spomenike, a posebnu cjelinu čine stele s portretima s područja Liburnije, koje većinom pripadaju domaćemu stanovništvu. Uz to se pojavljuju i specifični nadgrobni spomenici, nastali po autohtonim shvaćanjima, zaodjenuti u ruho klasične umjetnosti (liburnski cipusi). O postojanju domaćih radionica monumentalne skulpture i portreta (Salona, Narona, Pula) svjedoče način izrade spomenika i materijali od kojih su izrađeni, a neki su čak i signirani. U centre dolaze i spomenici iz italskih radionica i monumentalni kipovi rimskih imperatora, izrađeni u kamenu i bronci (Nin, torzo imperatora iz Solina i Visa) te golem broj statua i reljefa s likovima antičkih božanstava (Minervin kip iz Varaždina). – Usporedno s rimskom umjetnošću razvija se živa pučka umjetnost, koja se odvaja od izravnih klasičnih uzora ponajviše obrađujući likove domaćih božanstava.

Posebnu grupu spomenika i neprolaznu povijesnu vrijednost imaju antički novac i epigrafika. Novac iz razdoblja od IV. st. pr. Kr. do VI. st. nađen je u golemim količinama a pripada grčkim (jadranska obala) i rimskim (na cijelome području) gradovima (póleis, civitates) ili vladarima. Kovnice rimskog novca bile su u Sisciji. Novac su kovali i neki ilirski vladari. Epigrafski spomenici izvanredno su bogati i rašireni (grčki, rimski, ilirski), a osim grafoloških, lingvističkih., likovnih, religijskih, često imaju i prvorazredno značenje za dataciju različitih spomenika i događaja.

Od antičkog slikarstva očuvano je malo ostataka, a fragmenti zidnih fresaka (Certissa/Štrbinci kraj Đakova) pokazuju da je zidno slikarstvo i u dekorativnim i u figuralnim motivima slijedilo tendencije iz metropole. Isto vrijedi i za očuvane podne mozaike (Pula, Salona), koji po fakturi i stupnju izrade idu u red ranorimskih mozaika. Zidno slikarstvo i mozaička umjetnost osnova su na kojoj se poslije razvila kasnoantička i ranokršćanska umjetnost. – Spomenike kasne antike u svojim profanim oblicima karakteriziraju vojni objekti (limesi, kasteli, kastri, refugiji), dok ranokršćansko razdoblje, koje je još pod jakim utjecajem helenističke umjetnosti, obilježavaju i drugi činitelji u kojima je dominantno psihološko karakteriziranje i stilizacija (reljefi, mozaici, simboli). Osim bazilika (Salona) i biskupskih kompleksa (Salona), u crkvenoj se arhitekturi pojavljuju novi tipovi građevina: krstionice, rotunde, martiriji, mauzoleji. Posebnu vrijednost imaju ranokršćanske grobnice (tipovi grobova, freske, simbolika, epigrafika).

antika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 17.10.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3034>.