STRUKE:

Karaman, Matej

Karaman, Matej, hrvatski pisac, zadarski nadbiskup (Split, 6. VI. 1700Zadar, 7. V. 1771). Školovao se u splitskom sjemeništu, doktorirao filozofiju i teologiju. God. 1724–31. prešao k nadbiskupu V. Zmajeviću u Zadar i predavao u zadarskom sjemeništu, 1732–37. na Zmajevićev nagovor bio misionar u Rusiji i kapelan njegova brata ruskoga admirala M. Zmajevića; učio starocrkvenoslavenski liturgijski jezik. Zboru za širenje vjere podnio tri izvještaja o stanju u Rusiji i o pitanju crkvene unije (O ilirskom svećenstvuDe clero Illyrico, 1741). U Rimu je od 1738. predavao staroslavenski, a Zbor ga je imenovao priređivačem novog izdanja glagoljskoga misala (Misal’ rimskij slavenskim jazykom, 1741); objavio je također Bukvar slavenskij (1739., 1753., 1763), tiskan usporedno glagoljičnim i ćiriličnim slovima. God. 1742. postao osorskim biskupom, a nakon smrti V. Zmajevića 1745. zadarskim nadbiskupom. – Uvjeren da starocrkvenoslavenski jezik ruske redakcije treba biti književni jezik južnih Slavena, napisao je njegovu gramatiku (rukopis), rusificirao jezik misala, a 1748. otvorio u Zadru sjemenište za školovanje glagoljaškoga svećenstva (nazvano Zmajevićevim, jer ga je osnovao V. Zmajević 1729). Pisao je o slavenskom bogoslužju, njegovu pismu i jeziku (Istovjetnost književnoga slavenskoga jezika – Identità della lingua litterale Slava, 1753) te time utjecao na papinu zabranu (1754) narodnoga jezika u crkvama na račun starocrkvenoslavenskoga.

Karaman, Matej. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.11.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30401>.