kartografija

ilustracija
KARTOGRAFIJA, glinena pločica iz Mezopotamije, oko 3800. pr. Kr., London, British Museum
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

kartografija (karta + -grafija), vještina izradbe karata i znanstvena disciplina koja se bavi poviješću, koncepcijom i proučavanjem karata. S obzirom na predmet i način proučavanja, kartografija se može podijeliti na opću, matematičku i praktičnu. Opća kartografija proučava povijest kartografije, elemente karte i način njihova prikazivanja na karti. Matematička kartografija obrađuje i proučava matematičke osnove karte (→ kartografske projekcije), uporabu karata i kartometriju. Praktična kartografija proučava tehniku izradbe i način održavanja karata (→ karta). Kartografija je vrlo stara vještina. Njezina povijest stara je koliko i povijest čovječanstva. Potreba za vjernim prikazom prebivališta, radi što boljega snalaženja u njemu, poticala je već od davnine primitivne narode na svojevrsne »kartografske« prikaze na kamenu, drvetu, koži i drugim uporabnim materijalima. Najstarijim se poznatim kartografskim dokumentom smatra glinena pločica iz Mezopotamije (oko 3800. pr. Kr.). Feničani su izrađivali peripluse s plovidbenim opisima obala i otoka. Grci su pravili elipsaste karte ekumene, a Rimljani kružne predodžbe svijeta, tzv. tabulae s Rimom u središtu. Početkom II. st. pojavila se Ptolemejeva Geografija s uputama za izradbu geografskih karata. Širenjem kršćanstva u kartografiju su ušli biblijski motivi, karte su bile kružna oblika, sadržaj je prikazan zonalno ili u obliku slova T (tzv. T shema). Takve rukopisne prikaze svijeta izrađivali su najčešće redovnici u samostanima, pa im otuda naziv samostanske karte. Razvoj pomorstva i trgovine te uporaba kompasa i kvadranta omogućili su pouzdano određivanje položaja brodova i njihovo vođenje, a time i izradbu pomorskih karata na temelju mjernih podataka. Izrađivali su se portulani, rukopisne karte obala i otoka. Kartografija je postala zanimanje, osnovana su prva središta za izobrazbu budućih kartografa. Začetnikom pomorske kartografije smatra se Petrus Vesconte iz Genove, kartograf po profesiji, koji je 1311. sastavio najstariji poznati datirani portulan. Poticaj daljnjemu razvoju kartografije dala su velika geografska otkrića i izum tiska. Karte više nije trebalo precrtavati, već su umnožavane drvorezom i bakrorezom pa su tako postale atraktivni tržišni proizvod. Osnovane su mnoge kartografske radionice i izdavačke kuće diljem Europe. Najpoznatije su one u Veneciji i Portugalu, a poslije i u Nizozemskoj i Francuskoj. Novootkriveni kontinenti na kartama su postupno dobivali svoj pravi oblik iako je točnost određivanja geografskih koordinata još uvijek bila upitna. Objavljivale su se geografske karte i veliki atlasi svijeta. God. 1595. prvi put se za zbirku karata pojavio termin atlas u Mercatorovu djelu Atlas sive cosmographicae… Prekretničko doba u razvoju kartografije nastalo je uvođenjem triangulacijskog i topografskoga snimanja terena u XVIII. st. Mjerenju zemljišta i izradbi točnih karata pridavala se osobita važnost. Razvio se posebni dio kartografije, tzv. topografska kartografija. Za potrebe državne izmjere i izradbu topografskih karata velik broj država, uključujući i Hrvatsku, danas upotrebljava Gauss-Krügerovu projekciju. To je konformna poprečna cilindrična projekcija elipsoida na ravninu, što ju je početkom XIX. st. prvi primijenio C. F. Gauss. Točnost izmjere terena poticala je stvaranje novih metoda grafičkoga prikazivanja reljefa pri izradbi prvih katastarskih planova i topografskih karata pojedinih država Europe. Pristupilo se primjeni šrafa po metodi koju je 1799. razvio Johann Georg Lehmann, a poslije i izohipsi. Karte su se još uvijek umnožavale bakrorezom, što je usporavalo proces od izmjere do objavljivanja karata. Tek je izum litografije 1798. omogućio brže umnožavanje karata u većem broju primjeraka i u više boja. Napoleonovi ratovi pokazali su važnost karata pri vođenju vojnih operacija, pa je brigu o izmjeri i izradbi topografskih karata preuzela vojska. Osnovani su vojno-kartografski instituti kao glavni nositelji službene kartografske proizvodnje te nacionalna geografska i kartografska društva. Pojavile su se prve tematske karte (geološke, šumarske i dr.) i nacionalni atlasi, koji se smatraju najvišim dostignućem kartografije neke države. Prvi takav atlas izdan je u Finskoj 1899. Potkraj XIX. st. s primjenom tehnike fotografiranja u kartografskoj djelatnosti, razvila se nova tehnika izmjere fotogrametrija, koja je pridonijela znatno bržoj izradbi izvornih karata i fotokarata. Zrakoplovno i satelitsko snimanje Zemljine površine bio je sljedeći veliki korak u razvoju preciznosti i brzine u kartografiji. Omogućeno je vrlo brzo dobivanje kartografskih podataka o bilo kojem dijelu Zemlje. Na poticaj nekoliko nacionalnih kartografskih društava, u Bernu je 1959. osnovano Međunarodno kartografsko društvo (Hrvatska je postala članicom 1995). Početkom 1960-ih, nakon izuma digitalizatora i plotera, u kartografiju se uvodi računalna tehnologija. Digitalizator je potreban za pretvorbu sadržaja karte iz grafičkog u digitalni oblik, a ploter da se iz digitalnog oblika ponovno prijeđe u grafički, čime se automatizira crtanje. Prednosti su nove digitalne (računalne) kartografije višestruke. Ubrzava se izradba karte i njezino osuvremenjivanje i poboljšavaju se uvjeti rada u kartografiji. Uz karte i atlase na papiru izrađuju se karte i atlasi u digitalnom obliku te posve nova generacija kartografskih proizvoda – elektroničke i interaktivne karte i atlasi.

Hrvatska su područja bila predočavana na kartama već u doba antike: karta Rimskoga Carstva Marka Vipsanija Agripe, I. st. pr. Kr., Ptolemejev atlas, II. st., Peutingerova karta (Tabula Peutingeriana), srednjovjekovna kopija kasnoantičkih cestâ, donosi kasnoantičku toponimiju naših krajeva). Na srednjovjekovnim tzv. samostanskim kartama naši su krajevi predočeni vrlo općenito; ime Hrvatska u kartografiju je ušlo 1154. na karti arapskoga kartografa el-Idrisija. U doba humanizma i renesanse javile su se i prve regionalne karte Hrvatske. Vrsnim europskim majstorima kartografije XVI. i XVII. st. u prikazu naših krajeva konkurirali su i kartografi hrvatskoga podrijetla (B. Bonifačić, M. Kolunić-Rota, V. D. Volčić, I. Klobučarić, S. Glavač i dr.). Oni su svoje kartografske prikaze objavljivali u atlasima tadašnjih poznatih talijanskih i nizozemskih izdavača karata. U XVIII. st. započela je prva sustavnija topografska izmjera naših krajeva, tzv. jozefinska izmjera. Izmjerena je Hrvatska u mjerilu 1 : 28 800. Izostavljene su Istra i Dalmacija, koje su bile pod venecijanskom vlašću. Dogotovljeni listovi jozefinskih topografskih karata Hrvatske bili su nepoznati široj javnosti. Poč. XIX. st. počela je druga, franciskanska zemaljska izmjera, a rezultat su bile prve specijalne karte u mjerilu 1 : 144 000. U drugoj polovini XIX. st. izvedena je francjozefska topografska izmjera u metarskom sustavu, iz koje je nastala poznata specijalna karta cijele Austro-Ugarske u mjerilu 1 : 75 000. Višestruke izmjere zemljišta rezultirale su i većim brojem katastarskih planova izrađenih po jedinstvenom propisu i načinu kartografskoga prikazivanja. Iz osnovnih karata, kartografskom redukcijom nastale su podloge za različite tematske karte. Od 1920. izradba topografskih karata bila je povjerena Vojnogeografskom institutu u Beogradu. Izrađivale su se višebojne topografske karte u mjerilima 1 : 25 000, 1 : 50 000, 1 : 100 000 i 1 : 200 000. Nakon II. svjetskog rata Vojnogeografski institut u Beogradu nastavio je s izradbom novih topografskih karata za vojne i dijelom za civilne potrebe, a Hidrografski institut u Splitu izrađivao je različite pomorske karte za potrebe ratne i trgovačke mornarice. Danas je izradba službenih katastarskih planova i topografskih karata u djelokrugu Državne geodetske uprave. Pomorske karte izrađuje i objavljuje Hrvatski hidrografski institut u Splitu, dok je vojna kartografija organizirana u sastavu Ministarstva obrane (Odjel za geodeziju, izmjeru i osiguranje zemljovida). Kartografski stručnjaci izobrazbu stječu u Zavodu za kartografiju Geodetskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Osnivanju Zavoda (1956) prethodilo je osnivanje Katedre za kartografiju i formiranje kartografskog laboratorija pod vodstvom I. Kreizigera (1948). Osim glavne, nastavne djelatnosti, Zavod je razvio istaknutu znanstvenu djelatnost iz područja kartografije. Nositelji komercijalne kartografije u nas su Zavod za fotogrametriju d. d., Geofoto d. o. o., Geodetski zavod u Rijeci, u Splitu i Osijeku, Studio Bregant, Hrvatska školska kartografija (prije Kartografija-Učila), Gisdata d.o.o., Leksikografski zavod Miroslav Krleža i dr.

kartografija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 13.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30682>.