Katalonija

Katalonija (katalonski Catalunya [kətəlu'ńə], španjolski Cataluña [katalu'ńa]), autonomna zajednica i povijesna regija u sjeveroistočnoj Španjolskoj; 32 113 km², 7 398 523 st. (2015). Sastoji se od pokrajinâ Barcelone, Girone (španjolski Gerona), Lleide (Lérida) i Tarragone. Pretežno brdovit kraj: na sjeveru se nalaze Pireneji, uz obalu Sredozemnog mora niže Katalonsko gorje, a između njih je nizina u porječju Ebra i njenih pritoka (Segre i dr.) koja je otvorena prema zapadu. Obradivo tlo nalazi se u riječnim dolinama (Ebro, Ter, Llobregat i dr.) i uz obalu Sredozemnoga mora. Razvijeno je vinogradarstvo, maslinarstvo; uzgoj južnoga voća, badema i povrća uz natapanje. Metalna (automobili i dr.), tekstilna, papirna, prehrambena, elektronička, kemijska i petrokemijska industrija. Turizam (16,7 milijuna posjetilaca odnosno 1/4 svih turista u Španjolskoj, 2014); glavna su odredišta Barcelona i ljetovališta na Costa Bravi i Costa Duradi. Glavni grad i luka Barcelona.

Prvi tragovi naseljenosti na teritoriju Katalonije potječu iz srednjeg paleolitika (ostaci ranih neandertalaca iz špiljskog lokaliteta Banyoles). Veći broj epipaleolitičkih i neolitičkih lokaliteta (Sant Gregori) upućuje na intenzivno naseljavanje regije između IX. i VI. tisućljeća pr. Kr. Zbog velikog broja špilja stanovništvo je ovdje sporije razvijalo urbane sredine sve do eneolitika i živjelo uglavnom lovačko-sakupljačkim životom. Brončano doba na prostoru Katalonije počinje kulturom žarnih polja koju donose indoeuropski govornici čijim miješanjem s predindoeuropskim supstratom počinje formiranje željeznodobnih iberskih naroda (Lacetani, Ilergeti, Indigeti), čiji urbani centri postaju Ilerda (Lleida) i Hibera (Tortosa). Od VIII. st. pr. Kr. Katalonija dolazi pod utjecaj Feničana, a nešto kasnije i Grka koji ovdje osnivaju kolonije Emporij (Empúries) i Rod (Roses). Tijekom Drugoga punskog rata zauzeli su je Kartažani, od kojih su je preoteli Rimljani. Pod Rimljanima centar postaje Tarakon (latinski Tarraco, danas Tarragona). Područje Katalonije bilo je najprije dio provincije Hispania citerior, a Augustovom reformom 27. pr. Kr. stvorena je nova provincija Hispania Tarraconensis. Mir koji je carstvu donio August omogućio je ekonomski razvoj starijih i nekih novoosnovanih gradova među kojima se ističu Dertosa (Tortosa), Gerunda (Girona), Empuriae (nekadašnji Emporij) te Barcino (Barcelona), koje povezuje Via Augusta između Gadesa (Cádiz) i Narbone (Narbonne). Iako nije pala pod vlast Vandala, na početku V. st. osvojili su je Vizigoti; 711. zauzeli su je Arapi. Rekonkista na području Katalonije počela je relativno brzo pa je već potkraj VIII. st. ušla u sastav Španjolske marke (Marca Hispanica), koju je osnovao Karlo I. Veliki i čiji je glavni grad bila Barcelona. Potkraj IX. st. barcelonski su grofovi stekli samostalnost, dok je 987. grof Borrell II. odbio priznati vrhovnu vlast Huga Capeta čime grofovija i formalno postaje neovisna o francuskoj kruni. Udajom Petronile, nasljednice aragonskoga prijestolja, za barcelonskoga grofa Rajmunda Berengara (Berenguer) IV. (1137) sjedinjena je Katalonija s Aragonom. Sporazumom iz Corbeila (1258) Jakov I., grof Barcelone i kralj Aragona, Mallorce i Valencije odrekao se svih posjeda sjeverno od Pireneja i priznao vlast Kapetovića nad njima, dok se zauzvrat Luj IX. odrekao svih francuskih prava na posjede južno od Pireneja, čime je određena kasnija granica dviju zemalja. Ovime katalonsko područje dolazi i de iure pod vlast Aragona, čiji ju vladari pretvaraju u svoju pomorsku bazu, iako jezično i kulturno zadržava snažan katalonski identitet. U XIV. st. katalonski su plaćenici 1311. zauzeli Atensko Vojvodstvo i zadržali ga u svojoj vlasti do 1388. Snažne pomorsko-trgovačke veze održavala je Katalonija (osobito u XV. st.) s Dubrovnikom, Drijevima na Neretvi, Rijekom i Senjom, a Barcelona je bila jedan od najbogatijih gradova na Sredozemlju. Nakon sjedinjenja Aragona i Kastilje (1479) u španjolsku državu, u koju je ušla s Aragonom, Katalonija je zadržala stanovitu samostalnost (parlament, vlastiti staleži, posebno pravo). U sjedinjenoj Španjolskoj koja se sve više centralizira i poprima dominantno kastiljski karakter Katalonci su bili u oporbi prema vladajućim Kastiljcima (tzv. Rat žetelaca, 1640–59). U Ratu za španjolsku baštinu stali su na stranu Habsburgovaca, pa je dolaskom Burbonaca na vlast (1714) Katalonija izgubila svoj posebni položaj (Dekreti iz Nueva Plante). Pad Barcelone 11. IX. 1714. u ruke Filipa V. Burbonskog ostavio je dubok trag u katalonskoj nacionalnoj svijesti. Godine 1808–13. bila je žarište otpora protiv Napoleonovih osvajanja (opsada Girone). U XIX. st. usporedno s razvojem industrije postala je središtem socijalističkih i anarhističkih pokreta u Španjolskoj. Težnje za autonomijom ojačale su u prvim desetljećima XX. st., a do vrhunca će doći proglašenjem Katalonske Republike koja je postojala od 14. do 17. IV. 1931. Katalonija je djelomičnu autonomiju (Generalitat) stekla tek Statutom o autonomiji 1932., nakon proglašenja republike (1931). Prevlast desnice u španjolskoj vladi 1934. izazvala je u Kataloniji (kao i u Asturiji) ustanak: u listopadu iste godine proglašena je Katalonska Država s Lluísom Companysom kao predsjednikom, koju je madridska vlada u prosincu srušila uz pomoć vojske i ukinula sva katalonska autonomna prava. Nakon pobjede Narodne fronte na izborima u veljači 1936., autonomija Katalonije ponovno je bila uspostavljena i proširena. U doba borbe Španjolske Republike protiv Francisca Franca i njegovih fašističkih talijanskih i njemačkih saveznika, Katalonija je, na čelu s vladom kojoj je predsjedao L. Companys (1936–39), odigrala značajnu ulogu. Katalonci su se suprotstavili nadmoćnijim fašističkim snagama; Barcelona je teško razorena tijekom bombardiranja 16–19. III. 1938., a na tlu Katalonije odigrale su se (od 23. XII. 1938. do 11. II. 1939) posljednje velike bitke za obranu Republike. Zavladavši Španjolskom, Franco je ukinuo autonomiju Katalonije. Nakon toga antifašistički je otpor postao osobito snažan (štrajkovi, demonstracije, diverzantske akcije i dr.).

Katalonija je 1977–79. ostvarila autonomiju dok istodobno postaje ekonomski najbrže rastuća regija Španjolske i jedna od glavnih turističkih destinacija (Olimpijske igre u Barceloni 1992). Priznata je kao autonomna zajednica s vlastitim parlamentom i vladom (Generalitat). Politički najutjecajnija postala je stranačka koalicija Konvergencija i jedinstvo (CiU), koja od 1980. pobjeđuje na katalonskim parlamentarnim izborima. U njoj vodeća bila je centristička stranka Demokratska konvergencija Katalonije (CDC; osnovana 1974) koju je predvodio Jordi Pujol, predsjednik katalonske vlade 1980–2003 (predvodio je i CiU do 2003). Početkom 2000-ih izraženiji su zahtjevi za legalno osamostaljenje Katalonije, napose s ponovnim izbornim uspjesima koalicije CiU (2003–10. na vlasti je bio savez socijalističkih stranaka). Predsjednik katalonske vlade 2010–16. bio je Artur Mas (predvodio je CDC, te CiU do njegova raspuštanja u lipnju 2015); zauzimao se za održavanje referenduma o neovisnosti (2012. u Barceloni je podržan masovnim skupovima), koji je zbog protivljenja španjolskih vlasti bio onemogućen (u obliku pravno neobveznog izjašnjavanja proveden je u studenome 2014). Na parlamentarnim izborima u rujnu 2015. pobijedila je koalicija Zajedno za da, koju je vodio A. Mas, a u siječnju 2016. predsjednik vlade postao je Carles Puigdemont (član CDC-a i CiU-a). Nakon raspuštanja vladajuće koalicije CiU, u srpnju 2016. CDC se reorganizira u Katalonsku europsku demokratsku stranku (PDeCAT), pod vodstvom Artura Masa. U rujnu 2017. katalonska vlada prihvaća referendum o neovisnosti, a odmah potom španjolska vlada i Ustavni sud proglašavaju ga nelegalnim. Unatoč zabrani državne vlasti, referendum je proveden 1. listopada 2017. pod snažnim policijskim pritiskom i masovnim prosvjedima pristaša neovisnosti (izjasnilo se oko 42% glasača, a za neovisnost ih je bilo oko 90%). Slijedila je politička kriza; katalonski parlament proglasio je neovisnost (27. X. 2017), a potom ga je španjolska vlada raspustila, smijenila regionalnu vladu i uvela izravnu upravu nad Katalonijom (do novih izbora). Politička kriza nastavljena je i nakon izbora održanih u prosincu 2017 (pod prijetnjom uhićenja C. Puigdemont sklonio se u Bruxelles). Zagovornici katalonske neovisnosti (koalicija Zajedno za Kataloniju, Katalonska republikanska ljevica i dr.) postigli su tijesnu izbornu pobjedu (stranka Građani, koja teži cjelovitosti Španjolske, osvojila je relativnu parlamentarnu većinu i vodeća je u oporbi).

Katalonija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 5.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=30824>.