Kazasi

Kazasi (Kazahi), turkijski narod u središnjoj Aziji, nastanjen pretežito u Kazahstanu (oko 10,3 milijuna, 63,1% stanovništva) te u Kini (oko 1,2 milijuna), Uzbekistanu (oko 1,1 milijun), Ruskoj Federaciji (oko 640 000), Mongoliji (oko 119 000), Turkmenistanu, Kirgistanu i dr. Potječu od niza saživljenih turkijskih i mongolskih plemena, a kao zasebna etnička skupina javljaju se u XV. st. Kazasi su tradicionalno bili nomadski stočari. Sa svojim su se krdima (konji, ovce, deve, manje koze i goveda) kretali između ljetnih i zimskih pašnjaka, gdjekad prevaljujući udaljenosti i do 1500 km. Stanovali su u pokretnim nastambama jurtama, koje su se u nekim područjima (npr. poluotok Mangyšlak, krajevi oko Sir-Darje) upotrebljavale još potkraj XX. st. Nakon revolucije 1917., bili su podvrgnuti prisilnoj sedentarizaciji. U sljedećim je desetljećima velik broj Kazaha ubijen u staljinističkim čistkama ili je umro od posljedica gladi i epidemija, a oko milijun ih se iselilo iz Kazahstana, između ostalog u Kinu, Mongoliju, Afganistan. Po vjeri su muslimani suniti.

Povijest

Povijest  → kazahstan, povijest

Jezik

Kazaški (kazahski) je jezik sjeverozapadne (kipčačke) skupine turkijske porodice jezika (ili turkijske potporodice altajske porodice), kojim govori ukupno oko 12,5 milijuna govornika, od toga u Kazahstanu oko 10 milijuna, a ostatak u susjednim zemljama Uzbekistanu, Turkmenistanu, Kirgistanu, Tadžikistanu te u Ruskoj Federaciji, Kini (Sinkiang Uighur), Mongoliji i Afganistanu. Razmjerno jedinstven jezik na velikome zemljopisnom prostoru, s tri slabo izražena narječja. Postoje i tekstovi iz prijašnjih razdoblja, ali se književnost razvijala osobito nakon 1917. Do 1928. pisao se arapskim slovima (7 dodatnih slova; tako se još piše u Kini), od 1928. do 1941. latinskima (također 7 dodatnih slova), a nakon 1941. ruskim alfabetom (9 dodatnih slova). Od početka 2000-ih u Kazahstanu se uvodi latinica.

Književnost

Sve do polovice XIX. st. Kazasi nisu imali pisanu književnost. U njihovoj su se bogatoj usmenoj pučkoj književnosti sačuvale mnogobrojne legende i junačke pjesme, npr. »Koblandi-batir« (XV. ili XVI. st.), »Er Sain« (XVI. st.) i »Er Targin« (XVI. st.). Kao i u drugim zemljama središnje Azije te su pjesme, koje uglavnom govore o junacima-ratnicima, batirima, prenosili pučki pjevači, akini (aqyn), često uz pratnju narodnih glazbala (dombra, kobiz), nerijetko i na pjesničkim natjecanjima (aiti). Junački ep ostao je glavnim književnim žanrom sve do XIX. st., kada su se, zbog sve većih dodira s Rusima, pojavili drugi pjesnički oblici. Prozni pripovjedni oblici i drama javili su se, uz do tada jedini književni izraz, pjesništvo, tek početkom XX. st. Velike promjene u kulturnome životu zbile su se u razdoblju nakon priključenja Rusiji, kada su folkloristi, pisci i etnografi započeli sabirati i objavljivati kazašku narodnu baštinu. Važan prinos dali su etnograf Čokan Valihanov (kazaški Šoqan Uälixanov; 1835–65), učitelj i pisac Ibiraj Altinsarin (Ybyraj Altynsarinnïn; 1841–89) koji je na temelju ruske ćirilice stvorio osnovu kazaškoga pisma. S novim, akademski izobraženim naraštajem javili su se i prvi pisci pisane književnosti, a s njima i prvi prijevodi svih značajnijih djela ruske klasične književnosti na kazaški jezik. Utemeljiteljem moderne kazaške književnosti smatra se pjesnik, prozaik i mislilac Abaj Kunanbajev (A. Qünanbaev, A. Qünanbayüli; 1845–1904). Istodobno, uz neosporan utjecaj ruskog realizma na formiranje mladih pisaca, javio se i otpor prema ruskoj carskoj vlasti, osobito u pisaca okupljenih oko lista »Serke« (1907). Buđenju nacionalne svijesti pridonijeli su pjesnik Ahmet Bajtursjan (A. Bajtürsynüly; 1873–1937), prozni pisac Miržakip Dulatuli (Mïržaqyp Dulatüly; 1885–1937), ujedno i autor prvoga kazaškoga romana »Nesretni Džamal« (»Baqytsyz Džamal«, 1910), povjesničar i pjesnik Šakarim Kudajberdijev (1858–1931) i povjesničar i teoretičar književnosti Muhtar Auezov (Müxtar Äuezov; 1897–1961). Tradiciju pučkoga pjesništva nastavio je akin Džambul Džabajev (1846–1945) unoseći u pjesme i neke nove, sovjetske i revolucionarne sadržaje. Moderna kazaška književnost u XX. st. pokazuje raznorodne utjecaje u rasponu od ruskog realizma, sovjetskoga socijalističkog realizma, nacionalnog romantizma, pa do pokušaja ostvarenja vlastitih traganja. U tom su se razdoblju istaknuli prozaici: Jestaj Berkinbajev (1868–1946), Sultanmahmut Taraigirov (1893–1920), Magžan Džumabajev (Maǧžan Žumabaev, 1893–1937), potom Buhara Tišanbajev (1920–85), Muekageli Makatajev (1931–76) te pjesnici Olžas Sulejmenov (r. 1936), Oralhan Bokejev (1943–93) i drugi.

Kazasi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31026>.