Kefal (grč. Κέφαλος, Képhalos, lat. Cephalus), u različitim inačicama grčkih mitova, sin Deionov, Hermesov ili Pandionov, heroj eponim atičkoga roda Kefalida i jonskog otoka Kefalinije. Bio je vrstan lovac neobične ljepote, oženjen Prokridom, kćeri atenskoga kralja Erekteja. U njega se zaljubila božica Eos (Zora) i odnijela ga na kraj svijeta. Najzad ga je pustila, pobudivši u njemu sumnju u Prokridinu vjernost. Potom ga je ljubomorna Prokrida, otkako se k njoj vratio, uhodila u lovu. Smrtno ju je ranio misleći da je u grmlju neka divljač. Tada se od žalosti ubio, a po drugoj je verziji pošao u Tebu, oslobodio grad teumeške lisice i dobio za uzvrat otok, koji je po njemu prozvan Kefalinija. Zeus je pretvorio Kefala i Prokridu u zvijezde. Legenda o Kefalu i Prokridi nadahnula je mnoge likovne umjetnike (Piero di Cosimo, A. Carracci, A. Elsheimer, N. Poussin, F. Solimena, F. Boucher i dr.); u književnosti ju je, među ostalima, obradio P. Calderón de la Barca, u glazbi Francesco Araja (prva opera skladana na rus. tekst), A. M. Grétry i dr.
