kentumski jezici (prema lat. centum: sto), skupina jezika indoeuropske jezične porodice u koju se ubrajaju sljedeće grane: italski, keltski, germanski jezici, grčki jezik, anatolijski i toharski jezici. Ostale grane indoeuropskih jezika (baltički, slavenski, indoiranski, armenski i albanski) svrstavaju se u tzv. satemske jezike. Od fragmentarno posvjedočenih indoeuropskih jezika u kentumsku skupinu svrstavaju se i venetski i luzitanski, a u satemsku trački, dački, te vjerojatno mesapski i frigijski. Položaj iliričkih jezika nije utvrđen. Kentumski jezici razlikuju se od satemskih jezika odrazom indoeuropskih palataliziranih velara. Ti glasovi indoeuropskog prajezika prelaze u satemskim jezicima u afrikate i frikative, dok u kentumskim jezicima ostaju velarnim okluzivima, usp. indoeuropski *k’mtom: sto > latinski centum, staroirski cét (s »kentumskim« odrazom), ali sanskrtski śatam, litavski šimtas, starocrkvenoslavenski sŭto (sa »satemskim« odrazom). Podjelu indoeuropskih jezikâ na kentumske i satemske predložili su u XIX. st. lingvisti mladogramatičarske škole kao najstariju izoglosu koja je indoeuropski prajezik podijelila na zapadne (ili kentumske) i istočne (ili satemske) dijalekte. Otkrićem anatolijskih i toharskih indoeuropskih jezika poč. XX. st. ta je teorija opovrgnuta, budući da su to kentumski jezici koji su se govorili istočno od nekih satemskih jezika. Danas se podjela indoeuropskog jezika na kentumske i satemske smatra konvencionalnom, odnosno ne osobito bitnom za dijalekatsko članjenje indoeuropske jezične porodice.
